Ella, Little Adam's Peak
- Maja Mudrovčić Garvan
- Nov 11, 2016
- 6 min read
Probudili smo se rano ujutro spremni za našu avanturu vlakom, prvi put u trećoj, najjeftinijoj klasi. Karte smo ranije kupili, još u Colombu. I samo je ta klasa bila slobodna.
Nekoliko dana ranije smo vidjeli kako ta klasa izgleda, nešto poput indijskih vlakova,svi su natrpani i više ljudi stoje nego sjede.
Već smo bili spremni na sve i pojavili se ranije na kolodvoru kako bismo vidjeli s kojeg perona ide vlak i raspitati se gdje će točno stajati ta treća klasa, odmah iza lokomotive ili na zadnjem mjestu.
Pokušali smo i kupiti karte za daljnja putovanja, ali su nam rekli da na tom kolodvoru nije moguće kupiti rezervacije i da pokušamo kupiti na dan putovanja.
Neki zaposlenik na kolodvoru nam je objasnio odakle ide vlak jer su cijelo vrijeme na razglasu govorili na njihovom jeziku.
Očekivali smo da će na peronu stajati hrpa Šrilankanaca i da ćemo se s njima morati boriti za mjesto u vlaku, a kad ono samo turisti. U Šri Lanci ih još nikada nismo vidjeli toliko na jednom mjestu, valjda ih većina ide u Ellu ili na neka mjesta prije Elle koja su pogodna za planinarenje jer su to sve brdovita područja.
Vlak je nešto kasnio, ali kad je stigao bez problema smo se ukrcali i čak i dobili svoje mjesto. Sjedili smo s nekim Portugalskim parom, iza nas su sjedili Irci, pored njih Slovenska familija s malom djecom i ostali vagoni su bili puni Poljaka, Rusa i Nijemaca. Još smo imali veću sreću da smo bili u toj klasi jer smo cijelo vrijeme mogli imati otvorena vrata i prozore i fotkati. Da smo bili u prvom razredu to ne bi bilo moguće jer bismo bili u klimatiziranom prostoru.
Put je na kraju trajao dva sata duže, ali nije nam bila muka nego smo uživali. Čak je i Gagi bio cijelo vrijeme budan i gledao prekrasne prizore, cijelim putem smo gledali plantaže čaja i ljude koji ih beru. Sjedili smo neko vrijeme na vratima i uživali u povjetarcu.
Kako smo se bližili Elli tako je postajalo sve hladnije, činilo se da se temperatura spustila za petnaestak stupnjeva.
Oko 8 navečer smo stigli u Ellu i večina ljudi je izašla na toj stanici.
Mislili smo kako će nas sada napasti tuk tukovi, a kad ono ništa. Nitko nam se nije obratio ni želio cjenkati. Imali su dovoljno bogatih turisata koji će im platiti cijenu koju traže.
Spustili smo se niz jednu ulicu i shvatili da to selo i ima samo tu jednu ulicu.
Još sam prije mjesec dana rezervirala smještaj za Ellu i na internetu je pisalo kako je naš guesthouse udaljen 900 m od glavne ulice i imali su puno pozitivnih referenci.
Pomislili smo da možemo sami doći tamo, ali noć je i ne znamo u kojem smjeru se treba uspeti. Pitali smo policiju i neke ljude, ali nitko nije znao i svi su nam davali krive informacije.
Nakon toga smo ipak odlučili tuk tukom, ponudio nam je cijenu od 500, ali smo spustili na 250.
Ispostavilo se da ni on ne zna doći tamo, kružio je po gradu i ispitivao lokalce.
Odjednom je krenuo u neku mračnu ulicu uzbrdo i samo se vozio uz brijeg nekoliko kilometara. Već smo bili uplašeni kuda to idemo, nije bilo nikakve civilizacije, a ni ceste. Vozio nas je po nekom kamenjaru i cijelo vrijeme govorio da je ta cesta jako opasna i da se tu ne može prolaziti. Shvatili smo da se ne bi tamo sami po mraku mogli ni spustiti, a pogotovo ne uspeti. Nakon nekoliko kilometara već smo bili u džungli, činilo se kao da nikada nećemo doći na odredište i već sam mu mislila reći da odustajemo od ovog i da nam nađe bilo kakav normalan smještaj. I odjednom samo ugledala tablu s imenom našeg guesthousea i rekla mu da nas tu ostavi. Platili smo mu ipak više jer se stvarno namučio da nas tu doveze.
Počela me hvatati paranoja, kako će izgledati naš smještaj i kako ćemo uopće doći do civilizacije. Tu ne prolazi nikakav tuk tuk ili auti, a mi smo bili jako gladni jer nismo nosili puno hrane u vlak.
Dočekala nas je vrlo simpatična žena i povela nas da nam pokaže sobu. Penjali smo se još uz mnoštvo stepenica po nekom vrtu kako bismo došli do vrha. Pokazala nam je terasu i sobu, bili smo pozitivo iznenađeni. Sve je bilo veliko i novo uređeno, na terasi smo imali stolove, ležaljke i mreže za ležanje. Bili smo oduševljeni i na sve smo zaboravili.
Ona je vidjela da smo umorni i u stresu i napravila nam je odmah čaj i pitala hoćemo li večeru.
Pristali smo jer nam je to bila jedina opcija, do sela i glavne ulice po mraku nismo mogli. Rekla je da nam može ponuditi samo curry i rižu. Nama je bilo svejedno i u tom trenutku bismo pojeli bilo što.
Zamišljali smo da ćemo pojesti nekakav umak samo s rižom, a kad ono žena nam je donijela 9 posuda hrane.
Velika količina riže, u jednoj piletina, drugoj kokos salata, nekakvi hrskavi kruščići, cikla na šrilankanski, salata miješana i kupus u umaku i leću.To je bila najfinija hrana koju smo probali u Šri Lanci, i sve domaće korišteno i napravljeno.
Tokom večere nam je pričala kako se nalazimo u džungli i da se ne uplašimo ako će nam majmuni i vjeverice skakati po krovu i ako čujemo čudne ptice. Dala nam je i savjete da nemamo upaljeno svjetlo jer 6 mjeseci nije bilo kiše i sada su se zbog monsuna odjednom sve bube izlegle, mušice i skakavci.
Na kraju smo bili zadovoljni što smo došli baš ovdje, vidjeti nešto drugačije i autentično, udaljeno od gradskog kaosa.
Gagi:
Oko pol5 su me probudili majmuni pa sam izašao van da pokupim stvari koje smo ostavili na stolu kako ne bi nestale. Tada sam vidio predivan pogled na planine i džunglu.
Večer prije smo se dogovorili da ćemo doručkovati u 9. Mislili smo da se moramo spustiti kod kuhinje, ali su nam oko 10 do 9 pred sobu donijeli čaj, šalice i pribor za jelo pa onda svježe voće(bananu, papaju i ananas), palačinke s kokosom i šećerom, egg hopper, tost, džem i svježe cijeđeni sok od papaje. Bome smo se kraljevski najeli.
Kad smo došli do zraka, krenuli smo u osvajanje Little Adam's Peaka, obližnjeg vrha visokog oko 1200m na koji se mogu popeti i neiskusni penjači. Spustili smo se pješke do grada i vidjeli da staza nije tako strašna po danu. U gradu smo prvo malo lutali, zatim smo pitali nekog lokalca u kojem je smjeru mali Adam i saznali da idemo u krivom. Došli smo do ceste za kojom nam je objasnio da trebamo ići i za svaki slučaj još pitali par bjelaca jesmo li na pravom putu i oni su nam potvrdili da jesmo.
Početak staze je vrlo lagan, hoda se cestom i ne osjeća se preveliki uspon. Putem prevladavaju plantaže čaja. U jednom trenutku, kad smo već mislili da smo blizu vrha, ugledali smo vrh u daljini. To nas je malo obeshrabrilo, ali nastavili smo. Kada smo se sasvim približili vrhu, staza je postajala sve uža i strmija, a na jednom mjestu su bile stepenice. Tu je uspon postao dosta teži, Maja se bojala da bi se mogla strmoglavit, ali nismo htjeli odustati kad smo već bili tako blizu.
Kad smo došli do vrha, vidjeli smo da se stvarno isplatilo. Prekrasan pogled na sve strane. Plantaže, džungla, naselja, cesta koja izgleda tako sitno... Gore su osim turisata bila i tri preslatka štenca. Ne znam čiji su. Bili smo ponosni na sebe jer se jako dugo nismo nigdje penjali. Proveli smo neko vrijeme gore uživajući u pogledu, odmarajući i fotografirajući. Kad smo se spustili nazad, počastili smo se šrilankanskim ručkom i pivom. Kad smo već bili toliko aktivni u tom danu, odlučili smo se uspeti i nekoliko kilometara do našeg guesthousea. Ni sami više ne znamo koliko smo kilometara prošli u jednom danu, ali možemo si dopustiti upalu mišića jer ćemo idući cijeli dan provesti u vlaku.
Danas smo imali doručak u 8. Isti kao jučer, samo umjesto ananasa i banana lubenicu i mango. U 11 smo sjeli na vlak koji nas je nakon vrlo duge vožnje doveo do mjesta 9km od Kandyja. Tamo je veliko raskrižje pruga pa ne idu svi vlakovi do grada nego nastavljaju za Colombo ili gdje već. Tuktukdžije su nam htjeli uzeti 600 rupija do jezera u Kanyju, ali smo se nekako dogovorili za 400. Putem nam je šofer pokušao uvaliti svoj smještaj, a kad smo mu rekli da već imamo rezervirano, počeo je govoriti kako ima puno do Kandyja, da nas može odvesti do centra za 400, ali do jezera za 500 itd. Rekli smo mu da smo se dogovorili i da ne može mijenjati dogovor usred vožnje, a on je i dalje prigovarao i govorio da je 50 rupija kilometar. Na kraju smo mu dali 500 i ostavio nas je pred hotelom.
Sutra ujutro idemo vlakom do Colomba gdje lovimo vlak za Hikkaduwu. Inače se može iz Elle izravno na jug, ali ne želimo putovati autobusima ili taxijima pa zaobilazimo kako nam pruga dopušta. Za ostatak putovanja čekaju nas plaže juga.
Comments