Hikkaduwa
Naš put prema jugu je prošao luđe nego smo očekivali. Probudili smo se rano i napustili naš guesthouse, ovoga puta stvarno smo pozdravili Kandy. Otišli smo ranije u nadi da ćemo rezervirati dobra sjedala i drugu klasu po želji, kojom se još nismo vozili.
Na našu nesreću mjesta nije bilo moguće rezervirati, dobili smo drugu klasu samo bez rezervacije.
Kad smo ušli u vlak za Colombo shvatili smo da je druga klasa skroz puna i da mjesto moramo tražiti u trećoj nerezerviranoj klasi.
U početku smo bili sretni jer smo bar našli slobodna mjesta i ispred nas su sjeli stariji francuski par.
Kako se bližio polazak, tako je vlak bio sve puniji i puno ljudi je stajalo ta tri i pol sata do Colomba.
Primjetili smo da se i nitko ne ustaje starijima, tko ugrabi mjesto njegovo je, osim ak se ne digneš na wc.
Dio puta je prošao još u redu, ali nakon nekog vremena francuzi su otišli i vlak se napunio više nego što smo mogli zamisliti, nešto poput indijskih vlakova.
Svi ljudi su se počeli stiskati uz nas, stajali čak između naših sjedala i ljudi koji su preko puta. Postala sam već klaustrofobična i čekala samo taj trenutak da izađemo. Ostali smo samo sa Šrilankancima i većinom muškarcima koji su gledali u nas i govorili nam da je ovo naša stanica i da tu moramo izaći i neki od njih su se ponašali kao da prvi puta vide ženu. Srećom pa Colombo nije neka mala stanica i nismo se dali zbuniti. Pomislila sam da ta treća nerezervirana klasa i nije baš sigurna ako su žene solo putnici.
Nakon izlaska iz vlaka krenuli smo u rezervacijski ured kako bismo kupili karte za jug, nakon ovog iskustva željeli smo samo s rezerviranim sjedalima.Međutim, u rezervacijskom uredu je bila gužva kao u vlaku. Barem pedesetak ljudi čeka da bi kupili karte.
Jedva smo ušli unutra i nekako sam se progurala do nekog šaltera, dok je Gagi pričao s nekim Englezom koji je odustao od čekanja.
Obratila sam se mladom Šrilankancu za šalterom koji je u toj gužvi opušteno pričao na mobitelu, vjerojatno u privatne svrhe. Nakon nekog vremena rekao mi je da taj dan ne voze vlakovi za jug, nisam ga shvatila zašto.
Neko vrijeme prije nisu vozili zbog monusuna, odrona nekog blata navodno.
Predložio mi je da možemo do nekog dijela vlakom pa onda na bus ,ali odlučili smo da nam je bolje u Colombu naći bus za Hikkaduwu.
Nije nam se nikako dalo hodati kaotičnim Colombom i tražiti taj autobus, još smo i zaboravili gdje je točno kolodvor. Znali smo da je u blizini željezničkog, ali ne i gdje se točno nalazi.
Počeli smo pratiti autobuse koje smo vidjeli, smjer iz kojeg dolaze iako ni jedan nije išao za jug.
Nakon dvadesetak minuta hodanja našli smo peron s kojeg idu svi autobusi za jug, pitali smo nekog dečka i rekao nam je da idemo samo ravno.
Putem smo vidjeli neki čudan, šareni bus iz kojeg trešti glazba i pisalo je AC i Wifi. Uz njega su stajala tri „menadžera“, pitala sam ih staju li u Hikkaduwi i odgovorili su potvrdno.
Odlučili smo s njima, uzeli su nam torbe i stavili ih u gepek (nisam bila najsretnija zbog toga i brinula sam cijelim putem, iako je Gagi gledao na kameri otvara li tko gepek). Gagi nije bio ispočetka oduševljen tim busom, mislio je da se šale s nama da idu tamo, kako i ne bi kad vozač i menadžeri imaju manje od dvadeset godina i cijelo vrijeme plešu pred busom i zadirkuju se.
Izabrali smo prva sjedišta iza vozača, iznenadila nas je unutrašnjost busa. Pored vozača kao da je postavljen plišani krevet, postavljene su plave dlakave dekice kao tepisi. Sve izgleda kao ulaz u neki Aquarium, sve u plavoj boji ukrašenoj raznim ribama. Na prvom dijelu autobusa je bio veliki Lcd iz kojeg su treštale njihove cajke.
Ispred volana je bilo puno hinduističkih kipića, na nekoliko mjesta mini hramovi.
Za taj vožnju od tri sata u tom cirkusantskom luksuzu platili smo samo 200 Rs po osobi, što je jeftinije od ZET-ove jednokratne karte..
Vozač je putem kupio ljude po cesti, dok je menad cijelim putem stajao na vratima, zvao ljude i mahao novcima u ritmu glazbe, a drugom rukom odvrto žarulje.
Od Colomba do Gallea prolazi jedna brza cesta koja se zove Galle road, odmah uz nju ide i željeznička pruga.
Cijelo vrijeme se s desne strane ceste nalaze pješćane plaže i uz njih pokoji hotel, a sa lijeve strane ceste su svakakve trgovine, radnje, kuće… Ali sve nam izgleda kao Žitnjak koji je na obali.
Kad smo se približili Hikkaduwi postalo je ljepše, ali baš u tom trenu se spustio najveći pljusak.
Vozač nam je stao, brzo smo pokupili torbe koje su bile na mjestu i našli u sekundi tuk tuk s kojim smo se dogovorili da nas vozi za 300 Rs u unutrašnost, u naš jungle resort. Bili smo sretni da se opet nalazimo u džungli, daleko od ove glasne i kaotične Galle road, a opet imamo samo nekoliko kilometara do plaže i sela.
Na ulasku nas je dočekao menadžer resorta i poslužio nas sokom od cijeđenog voća dok smo čekali da nam pripreme kućicu. Upitao nas je želimo li večeru i naglasio da ima svježu ribu, pristali smo iako smo znali da ćemo dosta platiti, ali po noći i nevremenu nismo imali izbora.
Smjestili smo se u najluksuzniju kućicu koja je odmah uz bazen, odlučili smo da ćemo u Hikkaduwi odabrati najbolji smještaj i dobili smo kako smo si zamislili. Volimo sve isprobati, ponekad spavati u luksuzu, ponekad u hostelu.
Imali smo tuš kabinu veličinu jedne sobe, odmah smo se odlučili otuširati i isprati svu prljavštinu iz vlakova i busova.
Došli smo na mjesto gdje se jede i čekala nas je neka dosad neviđena riba. To je bila najbolje riba koju smo u životu jeli, pitali smo dva puta kako se zove, ali nismo ga razumjeli, mislimo da toga i nema u našem moru.
Pored nas su večerali neki Šrilankanski biznismen i njegov sin. Cijelu večer smo s njima pričali, on je znao za našu zemlju, ispitivao o ratu. Nama je objašnjavao njihov rat u Šri Lanci, govorio o ljudima i svim zemljama svijeta koje je posjetio.
Bilo mu je toliko zanimljivo pričati s nama da nas nije puštao, čudio se kako dolazimo iz slavenskih zemalja, a nemamo njjihov engleski naglasak. Govorio je da bolje pričamo engleski nego njegovi ruski partneri 😊 On je cijelo vrijeme pričao na engleskom sa sinom, rekao je da idu ujutro rano roniti i da nas mogu povesti s njima do grada. Rekli smo mu da se samo želimo naspavati. Nakon toga ga je netko nazvao i uspjeli smo mu umaknuti.
Kad smo ušli u kućicu zaspali smo nakon par minuta i odspavali konačno deset sati.
Nakon klasičnog zapadnjačkog doručka krenuli smo pješke u grad. Hodali smo nekoliko kilometara do centra mjesta i usput čekirali restorane, trgovine i mjesta za kupanje. Putem su znakovi koji pokazuju da je zabranjeno hodati samo u kupaćim kostimima izvan plaža. Primjetili smo i da se na tim znakovima, kao i na mnogim informacijskim i reklamnim pločama koriste njemački i ruski jezik.
Kad smo došli do Hikaduwa plaže, bili smo oduševljeni, puno čistog pijeska, sunca, taman dovoljna količina ljudi u moru da izgleda sigurno, a nije prenapučeno. More iako najvalovitije koje smo vidjeli, vrlo toplo. Uz obalu su mali restorani, a ispred ležaljke na kojima ljudi piju sokove, pivo ili koktele. Ostavili smo ruksak blizu mjesta do kojeg je more maksimalno dolazilo u tim trenucima i krenuli u more. Valovi su veliki i nedopuštaju sporo ulaženje nego te brzo smoči. Uživali smo neko vrijeme kupajući se i cijelo vrijeme gledali na stvari, nitko osim nas nije obraćao pažnju na njih.
Nakon što smo se nakupali i djelomično osušili, prošetali smo malo uzduž plaže, družili se s jednim odraslim cuckom koji živi uz more, pogledali gdje bi jedan dan mogli na večeru i koktel, okinuli koju sliku i onda se družili sa šest preslatkih štenaca koje neki njemački par tamo othranjuje.
Poslije toga smo u glavnoj ulici našli restorančić u kojem smo jeli kari s lignjama i ribu s roštinja za vrlo prihvatljivu cijenu.
Nakon pješaćenja do sobe, godilo nam je plivanje u bazenu.
Pitali smo menadžera može li nam naručiti tuktuk pa nam je rekao da imaju oni svoj i da će nas odbaciti do grada. Rekao je da će nam usput pokazati mjesta koja imaju dobru hranu i dobar položaj uz plažu pa možemo pogledati mjesta i cjenike i odlučiti. Prvi do kojeg nas je odveo je sa strane prema cesti izgledao kao da ulazimo u neke šupe, ali zato sa strane plaže odlično. Mogli s birati hoćemo li ležati u separeu s jastucima u arapskom stilu, sjesti za restoranski stol s pogledom na more, ležaljke ili stolce uz samo more. U sredini su šank i kuhinja u drvenoj kućici. Sjeli smo za normalan stol i naručili soju na dva lokalna načina; devilled i curry. Popili smo uz to svježe cijeđene sokove i taman krenuli kada je počinjao mali beach party. Konobar nas je pitao želimo li ostati, ali smo mu rekli da smo došli samo na večeru i da ćemo navratiti neki drugi dan.
Prije spavanja smo se još malo družili s našim menadžerom i slatkim ženskim cuckom kojeg smo upoznali noć prije na večeri i koji živi tu.
Maja:
Treći dan u Hikkaduwi smo se probudili oko 9, doručkovali smo šrilankanski doručak (neke tanke rezance, čaj i cijeđeni sok od tropskog voća, leću koja je bila dosta ljuta, kokos salata s lukom i svatko po dva kuhana jaja.
Meni taj njihov doručak nije bio po ukusu jer mi je bilo sve previše ljuto i začinjeno za prvi obrok u danu.
Taj dan je bio praznik, oni imaju državni praznik svaki put kad je pun mjesec i taj dan odlaze u hramove.
Nakon doručkasmo i vidjeli malo procesiju koja je vodila od jednog obližnjeg hrama do drugog.
Mi smo nakon toga krenuli šetati, putem smo uzeli tuk tuk i dogovorili se za 400 Rs da nas odveze do Photo Tsunami Museum.
To je muzej koji je napravljen da bi ljudi mogli vidjeti kako je izgledalo kad je Šri Lanku pogodio tsunami, a sve je prikazano u slikama.
Gledali smo fotografije na zidu i prve su počinjale od tog trenutka kada je otok pogodio tsunami, od povlačenja mora pa do dolaska spasilačkih službi i volontera. Neke slike su bile stravične, najstrašniji je bio podatak da su neke zemlje već znale da će biti tsunami nakon potresa, ali nitko ih nije obavijesnilo.
Saznali smo da se i more prije tsunamija povuče jedan kilometar i onda pola sata nakon toga dolazi val.
Da su to tada znali ljudi mogli su se i spasiti jer su imali dovoljno vremena, a prema slikama se vidi da su svi bili fascinirani povlačenjem mora i još se slikali i kupali. Svi oni koji su ostali na plaži su poginuli.
U muzej se ne plaća ulaz nego se financiraju donacijama, sav novac ide žrtvama tsunamija, posebno djeci koja su ostala bez roditelja.
Poslije toga smo krenuli u Turtle farm, utočište za kornjače, Platili smo donaciju od 500 Rs po osobi i taj novac ide za njihovo spašavanje.
Tamo smo vidjeli jaja kornjača, drže ih u pijesku i za 4 dna će se bebe izleći. U Sri Lanci mnogi ljudi jedu jaja, pa ih ovaj čovjek pokušava spasiti. Vidjeli smo i kornjače koje u spašene od ribara, izgubile su ruku ili nogu jer su se zaplele u mrežu. Tamo ih čuvaju, uče ih ponovo plivati i kad imaju dovoljno koordinacije vrate ih u more. Neke od kornjača smo mogli i dirati, ali nismo ih željeli uznemiravati.
Nakon toga smo opet uhvatili tuk tuk, ostavio nas je na Hikkaduwa beach i opet smo se kupali, pa smo jeli i nastavili se kupati u bazenu.
Uglavnom dane provodimo tako, jako upušteno i bez stresa. Samo nas malo zeza taj mousun jer je suho samo ujutro i ranije popodne. Ali dobro je što imamo bazen pa se možemo kupatii po kiši. Dobri smo si s našim menadžerom i jučer nas je počastio pivom.
Ako se kiša koja sad jako pada smiri, otići ćemo ponovno na večeru u Top Secret.
Za sutra se spremamo na bus koji nas vozi u Unawatunu i tamo smo iduća tri dana.
