Hikkaduwa četvrti dan
Probudili smo se znajući da nam je ovo zadnji dan u hipijevskoj Hikkaduwi, da ćemo morati napustiti ovaj predivan resort usred džungle i što je najgore malu psicu s kojom smo se sprijateljili. Ta psica je spavala pred našom kućicom svaki dan, i nije nas puštala kada bismo išli u centar ili na plažu.
Doručkovali smo u isto vrijeme kao i inače i nakon doručka zaputili se prema centru.
Odlučili smo da ćemo tu kupiti još dio poklona, jer možda kasnije neće biti turističkih mjesta za šoping.
Najviše smo kupovali maskice iz mjesta Ambalangoda koje se nalazi prije Hikkaduwe.
Ambalangoda je poznata po prodaja i izradi strašnih drvenih maski i lutaka. Te maske se i dan danas u obližnjim selima koriste u svrhe egzorcizma.
Mještani vjeruju ako je netko bolestan, a nije mu pomogla ayurveda ni zapadna medicina da je opsjednut i da je vrag u njemu.
Nakon toga započinju s egzorcizmom, stavljaju određene maske za zaštitu i imaju svoj poseban ples kojim otklanjaju svu negativnu energiju.
U Ambalangodi postoji i muzej u kojem se može više saznati o običajima i pogledati prave maske.
Mi smo u Hikkaduwi pronašli nekakvu radnju i kupili si veću masku, a prijateljima te manje maskice kao magnetiće.
Još smo si kupili i neke ayurvedske pripravke protiv komaraca, ovi naši ništa ne djeluju iako smo kupili nekakav jungle autan. I još smo kupili sredstvo za ublažavanje crvenila kože nakon sunčanja. I nismo toliko na suncu, nije baš da ga i stalno ima. Ali to malo što smo bili nas je baš i uhvatila boja. Srećom ti svi ayurvedski pripravci dobro djeluju, šteta da ih nema i kod nas.
Kasnije smo se dosta zadržali u radnji kod neke mlade umjetnice slikarice. Oslikala je predivne slike sa slonovima, nekim dijelovima Sri Lanke i dosta slika u pop art stilu. Iako su bile skupe, nismo mogli odoljeti da si ne kupimo jednu sliku.
Još u toj radnji nas je uhvatilo nevrijeme, jedva smo našli tuk tuk i otišli doma. Cijeli dan je padala kiša, srećom pa smo imali kućicu uz bazen i kauč u arapskom stilu vani, pa nismo morali biti u kućici.
Iako je bila kiša mi smo se kupali u bazenu i uživali u zadnjem danu.
Nevrijeme se nije smirivalo ni do noći, a već smo bili gladni. Manager je zvao gazdu da nas tuk tukom odveze u bar top secret i tamo nas ostavi.
Tamo je baš započinjao mali party, naručili smo si hranu i pivo i uživali. Taman se smirilo pa smo odlučili da ćemo nazad pješice kroz džunglu. Ovu noć nije bilo super mjeseca koji nam je osvjetljavao dio puta, pa je Gagi cijelo vrijeme držao upaljenu svjetiljku. Prolazili smo pored budističkog groblja, pored dvije močvare i stalno su se čule životinje iz džungle. A mi smo se cijelo vrijeme jedno drugo plašili gušterom varanom.
Kad smo stigli do našeg rezorta primjetili smo da se neki ljudi kupaju u bazenu pred našom kućicom. Shvatili smo da su to Amerikanci koji su došli dan ranije, ali još se nismo upoznali s njima.
Odmah smo se pozdravili i započeli pričati s njima, mi smo ih ponudili pivom a oni nas bocom ruma.
Uživali smo u noćnom kupanju i razmjenjivali priče sa naših putovanja, mlađi su od nas ali već posjetili cijeli svijet.
Trenutno žive u Indiji i pozvali su nas kod njih tamo ili ako se nađemo ikad u Americi.
Iduće jutro smo se rano probudili i sve spakirali, bilo nam je žao napustiti Hikkaduwu i pozdraviti se sa svima.
Vozač na je ostavio na Hikkaduvinom autobusnom kolodvoru, Gagi je otišao kupiti vodu i još neke stvari, a ja sam čekala i čuvala naše stvari i usput gledala kojim busom bi mogli za Unawatunu.
Pri tom su mi naravno svi nudili da nas oni voze u Unawatunu, cijene su bile od 1500-2000 RS.
Čekali smo autobus za Mataru, ali taj autobus je išao iz Colomba i ni jedan nas nije htio uzeti jer su bili prenatrpani ljudima, a mi smo imali puno stvari.
Odlučili smo autobusom za Galle, ti autobusi su češći i manje puni.
Brzo smo našli autobus, ali je baš taj bio sasvim pun domaćim ljudima. Svejedno, manager autobusa je uzeo naše stvari i stavio ih kod vozača, mi smo prvo stajali, a onda su nam ljubazni domaćini ponudili mjesta. Cijelo vrijeme su nas gledali i smješkali nam se.
Put je trajao oko 40 minuta, istom Galle rd i mogao se vidjeti isti krajolik. Plaže uz jedan dio ceste, a poneki lijepi guesthouse, radnja ili krama na drugom dijelu ceste.
Autobus nas je ostavio na autobusnom kolodvoru u Galletu, tamo su nas odmah svi oblijetali i nuduli nam cijenu od 1000 Rs do obližnjeg mjesta Unawatuna. Mi nismo pristali i već smo krenuli tražiti drugi bus, kad nas je pronašao mladić i ponudio nam fer cijenu od 450 Rs do našeg guesthousea u Unawatuni.
Uskočili smo u tuk tuk i vozio nas je zatrpane našim stvarima, vožnja je trajala dvadesetak minuta i ostavio nas je u našem Sea front Villa geusthouseu.
Guethouse se nije činio kao na slikama, bio je prvi red uz more, ali smještaj unutra nije bio moderan kako je izgledalo na slikama već zastarjeli i više kao neka drvena kućica. Ali nije nam bilo bitno jer je to vodila jako ljubazna familija, bio je plus što su imali preslatku malu mačku.
S nama su u guesthouseu bili i stariji nizozemski par i mlađi dečko iz Baskije, navečer smo s njima pili pivo i neko Šrilankansko piće koje je donio Baskijac.
Prije toga smo odlučili istražiti Unawatunu, isprva nam se činilo kao da tamo nema ništa. Sve samo duga i nesigurna cesta, ali stvarno nesigurna da i u našoj knjizi Lonely planet piše da je prelazak te ceste isto kao igranje ruskog ruleta.
Mi smo tom cestom krenuli u mjesto i ubrzo smo shvatili da je to istina; kamioni, autobusi i rikše su cijelim putem vozili uz nas, a na toj cesti nije bilo ni pločnika.
Već smo se mislili vratiti nazad jer nam ništa nije izgledalo kao neko mjesto, a ni lijepa plaža. I onda smo uočili jedan par i pratili ih.
Ubrzo smo naišli na Unawatunu predivnu pješčanu plažu, malo nam je izgledala „golo“, ali vidjelo se da je tu razvijen turizam. Sve je bilo puno restorana i barova, a sama plaža je bila skrivena kao i ulice koje su uz nju. Sve je sa ceste izgledalo kao da je s te strane nekakva močvara.
Bili smo ugodno iznenađeni i ostala tri dana proveli smo u kušanju svih vrsta riba, hodanju i istraživanju divljih plaža, kupanju na Unawatuna plaži.
Drugu večer nije kišilo pa smo otišli i na party na plaži. Svaku večer jedan bar ima pravo napraviti party na plaži, mi smo izabrali Happy banana. Svi barovi i restorani na plaži zapale vatru i puste muziku.
Predivan je osjećaj imati večeru na plaži, bosim nogama u pijesku i vedrim nebom iznad nas, uz živu glazbu.
Nakon tri noći u Unawatuni smo otišli tuktukom do Galleta. Za 600Rs nas je odvezao do 170 godina stare kolonijalne vile u kojoj smo odsjeli, koja je oko 2km izvan centra. Nakon što smo se smjestili i popili čaj, otišli smo do starog grada. To je velika utvrda uz more koju su izgradili Nizozemci. Ulice su široke i lijepe, pune malih radnji i restorana. Odozgo se vidi i kriket stadion. Tamo smo ručali rižu s deset vrsta karija i pješke se vratili doma.
Nakon odmora smo tuktukom za samo 150Rs otišli nazad u stari grad na večeru.
U nedjelju ujutro nas je tuktuk odvezao na kolodvor, kupili smo karte do Colomba za drugi razred bez rezervacije. Našli smo si dobra mjesta i sjedili cijelim putem.
U Colombu smo našli bus za aerodrom i od aerodroma tuktuk za hotel u kojem smo si uzeli sobu za odmor prije puta.
U tom selu gdje je aerodrom, uz vojnu zračnu bazu smo večerali. Taj hotel je bio jedan od najjeftinijih na putu, ali i najsumnjivijih. Kupili smo si još neke stvari za put i onda nas je vlasnik hotela odvezao do aerodroma.
Nakon nekoliko sigurnosnih provjera i check-ina, vidjeli smo da je aerodrom vrlo velik i lijep. Malo smo prošetali po trgovinama koji su naravno skupi, popili čaj i kupili si sendviče za put.
Avion nije bio skroz pun tako da smo cijeli put prespavali ispruženi svako preko svoja tri sjedala.
U Dubaiu smo imali oko 5h, ali nije nam bilo dosadno. Malo smo šopingirali u duty freeju i šetali po terminalu koji je, iako najmanji, dovoljno velik i pun sadržaja.
Kad smo se uputili prema gejtu, prvi put smo čuli naš jezik.
Na letu smo dobili ručkić i malo odmorili. U Beogradu nas je dočekao minibus koji nas je za samo 25€ po osobi dovezao do Kutine.
Ovo pišemo iz Kutine, uskoro idemo u Zagreb svojim micama i tvoriću. Čekamo da se dojmovi slegnu, a organizam navikne na vremensku zonu i klimu.
Hvala svima na čitanju!
