Drugi dan u Kandyju nam je protekao sasvim ispunjeno i aktivno.
Probudili smo se dosta rano sami od sebe, spremili se i krenuli u grad kako bismo uhvatili na vrijeme vlak za Pinnawalu.
Pinawala je sirotište za slonove koji su stradali u ratu i Tsunamiju, udaljena sat i pol vožnje od Kandyja u smjeru Colomba.
Imali smo mogućnost da idemo vlakom koji ide za Colombo ili autobus za Kegelle. U svakom slučaju bismo trebali presjedati.
Na putu do kolodvora smo odlučili da ćemo vidjeti ima li koji autobus da odmah uskočimo u njega, ali nismo baš imali sreće. Na kolodvoru je bilo tridesetak parkiranih autobusa, na većini nije pisalo kuda idu i svi su nam govorili da baš oni idu u tom smjeru ili nam pokazivali prema nekim drugim autobusima koji tamo idu.
Bilo je pomalo kaotično i opasno gurati se između njih jer ih je većina bila u pripremi da krenu, a tuk tukovi su vozili ispred njih pa smo nekoliko puta skoro bili pogaženi. Nakon svega toga smo odlučili da ćemo radije putovati vlakom, iako idu stvarno rijetko i nazad u Kandy bi se vratili tek oko 8 navečer.
Imali smo sreću da nas je putem zaustavio nekakav čovjek u odijelu i ponudio nam da nas vozi tuk tukom. Odmah smo odbili jer znam koja je prava cijena da nas netko vozi skroz do tamo.
Ali on nam je ponudio da će nas njegov brat voziti za oko 80 kuna cijeli dan kud god želimo, pa čak i do Pinnawale.
Ja sam odmah pristala, a Gagi je bio skeptičan i pomislio da je nekakav scam.
Ja sam mu rekla: „Pa što nam se može najgore dogoditi, jedino da nas negdje odvezu i opljačkaju, ali nekako mi tako ne djeluju.“ Njemu je bilo čudno što je to premalo novaca za takav put po planinama i da toliko oni mogu zaraditi samo u sat vremena da odvezu par turista s kolodvora u hotel. Ali ipak smo se složili da idemo s njima pa da vidimo što će na kraju biti.
I tako su njih dvojica stigla s tuk tukom na dogovoreno mjesto. Mislili smo da će nas voziti samo on ili njegov brat, ali svi četvero smo se ugurali u tuk tuk i krenuli putem Pinnawale.
Putem smo se još dogovorili kuda ćemo sve ići, rekli smo mu da nas vozi samo na mjesta koja su besplatna da ne bi na kraju bio neki scam. Rekli smo mu da mi nismo kao ostali turisti, Nijemci ili Australci koji su najčešće ovdje, nego da smo iz male i siromašne zemlje i da nemamo puno novaca.
Putem smo vidjeli predivne krajolike, hramove i divljinu. Malo nas je bilo strah krenuti na tako dugu vožnju tuk tukom jer to nije vozilo koje je predviđeno za duge vožnje, posebno po planinama i tako kaotičnom prometu.
Ali srećom ništa nam se nije desilo osim što su vozači autobusa luđački vozili i stalno se ubacivali.
Nakon sat i 20 minuta došli smo do Pinnawale, odmah se moglo primjetiti da je priroda drugačija i sve je nekako divlje.
Blizu sirotišta za slonove nalazi se nekoliko izrabljivača slonova koji su otvorili svoje posjede i zatočili nekoliko slonova i sada na njima zarađuju. Na način da se slonovi mogu jahati, kupati se s njima i hraniti ih.
Naš vozač nas je pitao želimo li i tamo, ali naravno odbili smo i njemu to nikako nije bilo jasno zašto bi mi radije u sirotište nego na mjesto gdje možemo imati pravi kontakt sa slonom. Ja sam mu govorila da su ti slonovi zatočeni i vjerojatno prikovani u lancima, on mi je na to rekao da tako moraju biti inače bi pobjegli. Smisla za daljnju raspravu nije bilo.
Nakon što smo stigli u Pinnawalu i sami smo se zamislili. Mislim da je to mjesto nekada bilo namjenjeno za spašavanje slonova i sada se ne čini da je loše. Ali u nekoliko godina se vjerojatno stvar promijenila.
Dobili smo dojam da zaposlenici žele zaraditi na turistima, tiho su nam nudili da kupujemo banane i onda da platimo deset dolara za hranjenje. Naravno da nismo bili zainteresirani. Dok se vidjelo da upravitelji i neki od zaposlenika stvarno drže pravila i žele dobrobit za slonove, s druge strane postoje neki zaposlenici koji žele zaraditi na tome kad ih nitko ne gleda. Tamo smo bili neko vrijeme i gledali kako se slonići kupaju u rijeci, bilo je stvarno predivno iskustvo iako je taj dan bilo po pravo vruće i prvi dan bez kiše.
Sloniće vode dva puta na dan da uživaju na rijeci po 4 sata, nakon toga ih vode u veliki park koji mi se činio sasvim velik jer se nije vidio ni kraj. I nisu ih vodili s lancima nego su ih slonići sami pratili.
Još smo malo bili s njima u parku, na tom dijelu smo im mogli prići sasvim blizu i vidi se da su naviknuti na ljude.
Nakon toga nas je vozač odvezao malo dalje u tvornicu papira koji se radi od slonovog izmeta, još jedan od načina kako se sirotište financira. Pokazali su nam cijeli proces od isušivanja, ubijanja bakterija pa do proizvodnje papira. Na kraju smo mogli kupiti i nekakve proizvode pa smo uzeli samo jedan magnetić koji je napravljen od izmeta.
Poslije nas je vozač odveo u vrtove začina. Tamo je bio jedan čovjek koji će uskoro postati ayurvedski doktor i on nam je sve objašnjavao o začinima i kako ih možemo iskoristiti u medicinske svrhe.
Nakon toga smo dobili masažu s njihovim uljima, koju su izvodili studenti ayurvede. Nisu tražili konkretan iznos nego donacija po volji da imaju za knjige. Naravno mogla su se kupiti i ulja, masti i sve tvorevine od začina. Uzeli smo si neku mast za sinuse i dišne puteve i ulje za bolove u kralježnici, najviše za moju mamu. Koliko smo tamo probali sve nam se čini da djeluje. Sigurnije nam je bilo kupiti tamo nego na bazaarima jer postoji mogućnost da to razrjeđuju i miješaju.
Tu smo već bili dosta umorni, ali smo još željeli otići na plantaže i u tvornicu čaja.
Na putu između Pinnawale i Kandyja stali smo u tvornicu čaja. Dvije djevojke su nas provele kroz tvornicu i objasnile nam svaki korak od branja pa do kušanja čaja. Koraka je bilo više od deset, nismo znali da je to toliko komplicirani proces.
Šri Lanka je među top tri izvoznika čaja u svijetu i možemo reći da imaju najbolji čaj koji smo ikada kušali.
Nakon razgleda plantaže i tvornice mogli smo kušati čaj i naravno kupiti ako želimo.
Bio je jako skup ali je definitivno vrijedan toga jer je čisti čaj, ne koriste se nikakva bojila ili ostale stvari koje sadrže kupovni čajevi. Uzeli smo sebi dva pakiranja i jedan mom tati jer je on obožavatelj čaja. A svi ostali su dobro došli isprobati kod nas 😊 Naravno, kupit ćemo putem još ali jedino za ovaj sa sigurnošću možemo reći da je pravi čisti čaj.
Kako smo se vozili dalje prema Kandyju tako je naš tuk tuk izgubio snagu, jedva se pokretao (oko 20 na sat) i samo smo se nadali da ćemo stići prije nego nešto crkne jer se preopteretio. Voač je putem stajao da nam njegov brat kupi pivo i cigarete po lokalnim cijenama za koje nije htio novac.
Brat nas je ostavio u blizini našeg guesthousea, pozdravili smo se s njim i obećali mu da ćemo im poslati poštom slike.
Na kraju smo mu dali novce više nego što nas je tražio i bio je iznenađen. Eto neki ljudi su ipak pošteni, a u Šri Lanci ih puno ima takvih.
Nakon puta smo još otišli na večeru u Devon restoran, Gagi je uzeo beefsteak za dvadesetak kuna, a ja neku rižu s piletinom. Njegovo jelo je bilo super, a moje suho. Konobar nam se nikako nije svidio. Bio je previše napasan i nešto je rekao u stilu da je on pomogao nama da dobijemo veće porcije, a da sada mi pomognemo njemu. Dali smo uobičajeni tip od 10% računa i bio je zadovoljan. Spakirao nam je ostatke hrane.
Kad smo došli u guesthouse počeli smo na laptopu gledati film „Wild“, Gagi je zaspao nakon 40 minuta, a ja sam još bila budna do 2 jer sam istraživala i planirala ostatak putovanja. Nakon toga sam zaspala, a on se probudio u 4.
Iduće jutro sam se probudila u 11 i to bih još spavala da nam u sobu nisu došli donijeti čiste ručnike. Gagi se čudio što sam konačno spavala ko zaklana, iako su prekopavali ulicu.
Brzo sam se ustala iz kreveta jer sam poželjela europski doručak, nakon nekoliko dana mi uvijek dosadi azijska hrana.
I njihov doručak je uglavnom fish and curry i neka teško začinjena jela tako da ne vjerujem da ću ikada to probati ujutro.
Šetali smo se oko jezera i doručak više nitko nije posluživao, ali sam rekla da nastavljamo dalje dok ne nađemo neku prihvatljivu hranu. Rižu s nekim umacima i začinima bar jedan dan ne želim vidjeti!
Putem smo vidjeli ogromnog guštera varana u jezeru , on može biti opasan i ugristi. Inače zna gristi neke životinje, pustiti otrov i pratiti ih dok ne uginu, a onda ih u miru pojede. S njim smo imali bliži susret na Tajlandu.
Tražeći neki Garden restoran naletili smo na skupinu majmuna. Jednog smo sreli dan prije i hranili ga bananama pa smo se ovaj put pripremili i uzeli voće u nadi da ćemo ih vidjeti.
Naletili smo na skupinu desetak majmuna i najveći nam se približio. Ja sam mu dala jednu mandarinu ili neko slično voće i on je odmah krenuo po još i previše mi se približio. U tom trenu sam se uplašila jer dugo nisam imala kontakt s majmunima i samo sam mu bacila cijelu vrećicu. On ju je uzeo samo za sebe, ali kasnije su se za nju izborili i drugi majmuni.
Putem smo još vidjeli i puno lotusa u jednom dijelu jezera. Nakon sat vremena smo konačno našli restoran koji poslužuje zapadnu hranu. Uzela sam Club sendvič s piletinom, a Gagi beef burger. Ovdje su konobari bili sasvim pristojni.
Poslije smo se vratili u guesthouse i oprali na ruke sav veš u nadi da će se osušiti do idućeg dana.
Malo smo odmorili i došli na ideju da se idemo penjati na neko brdo s druge strane jezera gdje se vidio velik Budin hram.
Morali smo požuriti jer se bilo pet sati. To znači da će se uskoro smračiti, a nismo ni znali kakva je staza ni kako uopće doći do tamo. U knjizi sam pročitala da dođemo do policijske postaje i da do gore pratimo zastavice.
Nakon pola sata hodanja našli smo policijsku postaju, ali zastavica nije bilo. Ugledali smo neke bijelce kako se spuštaju niz ulicu i pitali ih je li ovo put za hram i rekli su nam da je.
Prvi dio puta je bio malo naporan jer smo bili u japankama, bez vode i bez spreja za komarce. Pa su me najviše ti komarci živcirali i grizli mi noge kako smo prolazili pored neke velike trave. Nakon sve skupa 45 minuta uspeli smo se gore i isplatilo se zbog predivnog pogleda na Kandy i jezero. Hram sam po sebi nije bio nešto posebno, možda zato što smo ih vidjeli na desetke u Tajlandu.
Neki monkovi su nam rekli da se još možemo penjati po kipu, da imaju unutar stepenice. Ja sam odmah odustala jer mi je i penjanje do tamo bilo za danas dovoljno, Gagi se penjao pa su ga nakon toga pitali za donaciju. On nije imao ništa kod sebe, pa je rekao da ide naći ženu. Nakon toga smo pobjegli. Spuštanje mi je uvijek teže nego penjanje i mrak se već spustio.
Odlučili smo opet ići u onaj restoran na večeru i doma. Sutra nas čeka naporan dan, putujemo u planinsko mjesto Ella koje je udaljeno 6 sati vlakom. Kako nismo na vrijeme kupili karte vozit ćemo se u najgoroj trećoj klasi i nećemo imati mjesto za sjediti u vlaku. Ne samo to nego ćemo biti stisnuti kao sardine vjerojatno. Ali sve su to čari putovanja, pogotovo onog azijskog.
