Colombo
Prošlu noć i nisam najbolje spavala jer sam se naspavala preko dana i nismo znali složiti onu mrežu pa su nas grizli komarci. I jedan proziran gušter nam je pravio društvo u kupaonici.
Zaspala sam oko ponoći i oko pola dva me probudilo jako nevrijeme. Takvu kišu nisam nikad prije doživjela, probudila sam Gagija jer sam mislila da nam krov prokišnjava pošto smo na zadnjem katu. Kako je padalo i vjetar puhao da mi se učinilo da čujem vodu unutar apartmana. I ocean je bio nemiran, čuo se snažan šum valova, da ponekad ne možeš razlikovati jesu li to valovi ili grmljavina. Svakako je neobično i zanimljivo iskustvo spavati pored oceana za vrijeme monsuna. Nekoliko sati nisam mogla spavati i na kraju sam popila tabletu za spavanje jer smo se morali rano probuditi.
Alarm nas je probudio u 7, ali samo sam ga isključila i namjestila da zvoni ponovo u 8.
Probudili smo se polumrtvi i otišli kat niže na doručak koji je bio poprilično bazičan, ali nama dovoljan.
Pokušali smo se istuširati, ali nije bilo uopće vode, na momenat bi potekao neki mlaz ali hladan.
Pokušali smo se odjaviti iz sobe, ali nikoga nismo našli na recepciji pa smo samo ostavili ključ. Željeli smo i saznati informacije od kuda točno ide autobus za Colombo, da nas vozači tuk tuka ne mogu prevariti.
Nakon toga smo samo odlučili u našoj ulici čekati tuk tuk i nadati se da bude normalan i da nas neće nagovarati da nas on vozi do Colomba umjesto na autobusni kolodvor.
Srećom se pojavio čisto ok dečko i dogovorili smo cijenu od 250 Rs do kolodvora, još nam je dao informacije koji autobus da uzmemo, gdje stoji i da biramo onaj koji ide autocestom. Dali smo mu na kraju 300 Rs.
Čim smo izašli iz tuk tuka vidjeli smo autobus na kojem je pisalo Colombo highway, potrčali smo i uskočili u njega.
Kad smo ušli u autobus neki čovac, navodno manager autobusa, nam je počeo uzimati torbe i nositi ih na stražnji dio autobusa dok smo mi sjeli naprijed. Sjedala su bila toliko uska da nam se činilo da na sjedalo predviđeno za dva čovjeka može sjesti samo jedan, pa smo sjeli odvojeno. Gagi je otišao po naše torbe i stavio dio na nas i dio pored nas.
Nikako nismo željeli ostaviti svoj laptop i fotić na mjestu koje nam nije u vidnom polju.
Autobus je krenuo, a taj manager autobusa je stajao na otvorenim vratima i još dobrih dvadesetak minuta se derao i pozivao ljude na ulici da uđu na autobus za Colombo pri tom držeči hrpu novaca u rukama.
Pored mene se jedva ugurala neka starija žena i cijelim putem mi pričala o religiji, kako je ona rimokatolik, ispitivala me koje sam vjere i čudila se zašto imam 30 godina i još nemam djecu. Na kraju mi je dala još neke informacije o Colombu i rekla mi da će se moliti za nas, da nam put dobro prođe.
Manager autobusa nam je put naplatio samo 120 Rs, oko 5 kn. To im je najmoderniji autobus u državi, kao s klimom, a izgleda u duplo lošijem stanju od Čazmatransovih. Ali treba probati i to iskustvo, nije toliko loše koliko se na prvi pogled čini.
Nakon sat vremena stigli smo u glavni grad Šri Lanke, Colombo. Poznat po spoju suvremenog i tradicionalnog i miksu brojnih religija.
Glavni kolodvor je usred bazara na kojom prodaju sve i svašta, uglavnom nekakva krama.
Ubrzo smo našli tuk tuk i počeli pregovore oko cijene, rekla sam mu da uključi taksi metar (to je normalno za Colombo), ali nije htio. Nismo htjeli dati više od 250 Rs (10 kn) pa je na tome i ostalo. Kasnije nam nije htio izvratiti 50 Rs, ali nisam se htjela prepirati s njim, nek se nosi s tim ionak nije veliki iznos i ima sreću da sam dobre volje.
Naš motel je bio u industrijskom, ali centralnom dijelu, u ulici koja se bavi uvozom i izvozom začina. Cijeli dan hrpe radnika prevozi nešto i non stop rade. Svi imaju nekakve dugačke tačke i po cijelom gradu prevoze sve i svašta.
Svi su po forumima opisali ulicu kao nesigurnu, strašnu i da se nikako tamo ne smije motati noću, ali mi nismo imali nikakva neugodna iskustva.
Naravno svi radnici gledaju i pozdravljaju nas ljubazno, ali ništa više od toga.
Promet je kaotičan kao i u Indiji, ali manje gust. Svejedno, teško se prelazi cestu.
Turista je vrlo malo, bar u ovom dijelu godine, tako da nas rijetki bjelci koje sretnemo pozdravljaju, kao da se svi znamo.
Motel je bio proglašen najgorim smještajem u Colombu. Bez ijednog prozora u sobama, bez kupaone u sobama i bez plahti ili ikakvih pokrivača. Ali zato je svaka soba otvorenog tipa, kao veliki otvor u zidu pa se čini kao da smo svi u velikoj košnici i nema baš privatnosti. Nadam se da ćemo uspjeti spavati jer je bar tridesetak soba i sve su otvorene kao i naša.
Nije toliko strašno, osim što smo našli žohare, ali koliko platiš toliko i dobiješ. Ionako ćemo veći dio dana provesti vani.
Taman smo htjeli izaći van kad ono pljusak, za to vrijeme sam iskoristila da zovem mamu i sestru. Uplašile su se da se nešto nije dogodilo jer je kod njih bilo 7 ujutro.
Ubrzo se kiša smirila i bilo je kao da se ništa nije dogodilo. Dan smo proveli vani, sve istraživali pješice, uglavnom po bazarima i nekim glavnim ullicama. Malo smo se putem izgubili pa smo našli nekog vozača da nas odveze u Galle face green, kao neko mjesto na rivi s kojeg se gleda zalazak sunca. Vidjeli smo puno šrilankanskih parova kako se opuštaju tamo, a nama nije bilo naročito zanimljivo pa smo se vratili u naš kvart i otišli u Indijski restoran.
Nakon toga smo se vratili u motel i slučajno zaspali dva sata. Shvatili smo da nemamo dovoljno rupija i tražili smo gdje ćemo ih zamijeniti no ništa nije radilo. Po forumima piše da je preporučljivo mijenjati samo u bankama, ali bile su sve zatvorene i Gagi je ionako već mijenjao na ulici u nekoj agenciji.
Vlasnik motela nam je preporučio da mijenjamo u draguljarnici jer ništa drugo ne radi. Umro je poznati Šri Lankanski maestro Pandit Amaradeva i država će biti tjedan dana u žalosti. Zastave su na pola koplja, a kriket reprezentativci koji su danas pobijedili Zimbabve u pripremnoj utakmici nosili su crne trake oko ruke.
Našli smo tu draguljarnicu, unutra su sjedila četiri čovjeka i odmah nam ponudili da sjednemo. Pitali su nas koliko želimo promijeniti, mi im dali sto eura. Složili smo se za tečaj i oni su naše eure dali nekom dečkiću i on se nije vračao desetak minuta. Već su nam svakakve misli kolale glavom i pripremala sam se da napravim dramu, ali netko ih zove telefonom i oni dobiju odobrenje da je naš novac ispravan i da nam mogu dati novac.
Nakon toga se dogodilo nešto nevjerojatno! Putem smo vidjeli kao neku paradu, festival. Razni plesač, gutači vatre i i slonovi su plesali i hodali ulicom u povorci. Mi smo trčali i krenuli za njima, iza svake skupine plesača bili su bubnjevi i drugačija muzika. Ljudi su svima nudili besplatnu hranu i piće. I nas su svi radoznalo gledali, pozdravljali nas i pružali nam ruke. Nismo shvatili povodom čega je to, ali nam je čovjek na recepciji rekao da je to sprovod za preminulog Maestra.
Oh kako divan način i drugačija tradicija za ispratiti nečiji život, samo smijeh bez plača, poput običaja u Indiji.
Umorni smo se vratili u motel, uzeli sa sobom hrpu indijske hrane za van, da im još malo zaprljamo sobu kad je ionako sve već prljavo.
Moramo ranije spavati jer nas sutra čeka nova avantura, putujemo vlakom u središte Šri Lanke u gradić Kandy.
