Prošlo je neko vrijeme otkako smo zadnji put pisali blog, iako smo u međuvremenu dosta putovali. No ništa nas toliko ne nadahnjuje za pisanje kao Azija.
Upravo se nalazimo na 11887 metara visine i minus 63 temperature na moru iznad Turske.
Gagi naravno spava, a ja mislim da je vrijeme da nastavimo pisati našu priču.
Ovoga puta smo izabrali Šri Lanku, malu otočnu zemlju koja se nalazi u Indijskom oceanu uz jugoistočnu obalu Indije.
Nekada prije poznata pod nazivom Ceylon, a danas je to službeno Demokratska Socijalistička Republika Šri Lanka.
Otočna država smještena u Južnoj Aziji kojoj je prvi susjed Indija s jugoistoka, a Maldivi s jugozapadne strane otoka.
Šri Lanka nas je privukla zato što na jednom otoku nudi predivne pješčane plaže, u središtu otoka planine i džunglu, raznolika flora i fauna, mnogobrojne religije na jednom mjestu od kojih prednjači budizam i bogato povijesno nasljeđe.
I podsjeća nas naravno na Indiju.
Još jedan od mnogobrojnih razloga zašto nam je zanimljiva je taj što je to zemlja koja je tek u počecima turizma.
Naime u toj zemlji je rat trajao nešto više od 25 godina i završio je tek 2009., a 2004. je zemlju pogodio razoran Tsunami.
Ovoga puta letjeli smo Fly Dubaiom od Zagreba do Colomba s presjedanjem u Dubaiu.
Našli smo se na Plesu sa našim prijateljima iz Slovenije koji su se taman vratili iz Vijetnama i Kambodže.
Mi smo razmišljali o njihovoj destinaciji, kao i oni o našoj, ali karte za Šri Lanku su bile baš povoljne, nešto manje od 300 eura za oba smjera.
Let je dobro prošao, poluprazan avion za Dubai. Trajao je 6 sati i nešto je kasnio pa nas je drugi avion za Colombo pričekao, imali smo samo 20 minuta za presjedanje. Primjetili smo da letimo u blizini Alepa. Kada smo bili na tom području, bio je mrak, Gagi je spavao, a ja sam vidjela osvjetljena naselja u pustinji.
Fora je bilo vidjeti Dubai iz aviona, iako nam nije prioritetna destinacija.
Avion za Colombo je bio krcat, let je trajao 5 sati ali je nekako brzo prošlo. Sjedili smo na zadnjim sjedištima, Gagi do prozora, a ja pored nekog mladog Šrilankanca koji radi u Dubaiu.
Govorio nam je o svojoj zemlji i čudio se što putujemo sami, nudio nam je svoj kontakt u slučaju da se nešto desi i da nam je potrebna pomoć.
Počeli smo slijetati na Bandaranaike International Airport koji je 35 km sjeverno od glavnog grada Colomba.
Bilo je nešto turbolencija i pri slijetanju smo se probijali kroz tamne oblake praćene grmljavinom.
Saznali smo da smo izabrali najgori mjesec za putovanje jer je u novembru druga intermonsunska sezona.
I monsun je ove godine kasnio desetak dana, pa je tek stigao par dana prije nas. Što znači da nas idućih dana čeka dosta vlage, kiše, vjetra i grmljavine, srećom samo u jutarnjim i večernjim satima.
Kad smo izašli iz aviona osjetili smo jako veliku vlagu i vrućinu u zraku, iako je samo oko 28 stupnjeva. I nekakav čudan miris, najsličniji onom indijskom. Aerodrom se čini kao da je usred džungle, sve puno zelenila i palmi.
Pokupili smo torbe i krenuli na kontrolu putovnica i viza. To smo vrlo brzo riješili i usput gledali table i obavijesti za putnike.
Najistaknutija je ona na kojoj piše da se pronalazak bilo koje droge kažnjava smrtnom kaznom.
Iako je strogo ograničena količina cigareta i duhana koja se smije unijeti u državu, nitko nam nije gledao stvari. Policajac je samo šutke udario žig u putovnicu.
Nakon što smo riješili stvari sa policijom prolazili smo kroz Duty free shop, ispred svake trgovine stoje barem trojica lijepo odjevenih Šrilankanaca i prodaju jako čudne stvari za Duty free shop. Ni u jednoj zemlji nisam vidjela da se prodaju veći kućanski aparati i veš mašine.
Nakon toga nas je čekao najgori dio, pronalazak shuttle autobusa do Katunayake autobusnog kolodvora i od tamo hvatanje autobusa za Negombo.
Cijena puta bi trebala biti samo 24 (1 kuna) šrilankanskih rupija, a ako ide ide taksijem cijena može doseći i do 4000 – 5000 rupija (nešto više od 200 kn). Tako da se isplati pomučiti za tu vožnju autobusom.
Gagi:
Očekivano, već na aerodromu su nam prilazili ljudi, pitali gdje idemo i trebamo li prijevoz. Svima smo se pristojno zahvalili i izašli da potražimo autobus. Ispred nam je prilazila hrpa taksista i tuktukdžija, govorili su nam da nema autobusa i pustili nas na miru kad smo rekli da nam je policija rekla da ima. Kad smo našli autobus, neki čovjek, vjerojatno šofer istog je tvrdio da taj autobus ne ide tamo gdje mi trebamo i da danas uopće ne vozi autobus u tom smjeru. To je bilo zato što su ga okružili taksisti i vikali nešto po domaći. Odlučili smo otići na glavnu cestu u nadi da će naići autobus 240. Usput smo pitali za pomoć vojnike koji tamo stoje, ali nisu bili od pomoći. Dok smo stajali na improviziranoj autobusnoj postaji, mnogi taksiji, tuktukovi i kombiji su nam nudili prijevoz, ali smo im govorili da nismo zainteresirani. Na kraju smo pitali jednog tuktukdžiju za koliko bi nas odvezao do hotela i nacjenkali se na 600Rs što je vrlo prihvatljivo jer smo se vozili oko pol sata, a i jeftinije nego Lonely Planet tvrdi :)
Putem je Maja snimala i fotografirala, ja se nisam usudio jer bi mi ziher ispao mobitel. I njoj je skoro ispao kad ju je nešto nalik na gusjenicu ugrizlo. Rješila je problem bacivši napadača na mene.
Primjetili smo dosta sličnosti s Indijom, slične kuće i ulice, kaotičan promet, smeće uz cestu i miris urina. Ali kad bih uspoređivao, rekao bih da je ipak manje prljavo nego u Indiji, ceste su malo kvalitetnije i manje zakrčene.
Simpatičan čovo nas je dočekao u hotelu i odveo do sobe na zadnjem katu. Imamo terasu s prekrasnim pogledom na ocean i pješčanu plažu s mnogo palmi. Imamo čak i tv, stropni ventilator i mrežu za komarce koju ne znamo koristiti.
Odlučili smo prošetati do riblje tržnice i usput vidjeti naš kvart. Do tržnice je 3 i pol kilometara, ali mi smo pješačili oko 5 jer smo se u jednom dijelu vrtili u krug. U našoj ulici su čak dvije kršćanske crkve, kršćansko groblje i nekoliko hinduističkih hramova. Na putu nam je prišao neki lokalac koji kaže da je ribar. U početku smo pričali s njim, ali smo skužili da nam želi biti vodič. Imamo iskustva iz Indije s ekipom koja se prikači, priča putem iako ih ništa ne pitamo i na kraju traže plaću. Tako da smo ga spontano izignorirali.
Negombo je ribarski gradić, tržnica je uz obalu gdje se riba i ostali morski plodovi vade. Ima najrazličitijih vrsta na brojnim štandovima i prilično smrdi.
Bili smo izmoreni pa smo uzeli tuktuk do kvarta. Čim smo sjeli u jedan, doletio je drugi i počeo se derati na našeg šofera i isključio mu motor. Rekao je da taj čovjek nema licencu za kupiti putnike u toj ulici, a po reakciji napadnutog, čini se da je bio u pravu. Prešli smo u legalni tuktuk i za istu dogovorenu cijenu od 250Rs došli do kvarta.
U našoj ulici smo našli doručak za 350Rs. Voće ili voćni sok, dva jaja napravljena po izboru, tri tostirna komada kruha, maslac, marmelada i kava ili čaj. Poslužila nas je simpatična starija žena i čekali smo vrlo kratko.
Nakon doručka smo otišli u sobu i zamrli. Ja još uvijek baš ne kužim koji je dan, koliko je sati ovdje niti koliko je u Hrvatskoj. Odspavali smo nekih 8-9 sati uz monsunsko nevrijeme.
Kad smo došli sebi, htjeli smo prošetati do mora, ali je u roku 5minuta pao mrkli mrak. Tako da smo krenuli u ulicu na večeru. Tada smo vidjeli da je ulica dosta živa i ima dosta punktova za turiste. Na svakom koraku ljudi nude taxi, turističke aranžmane, ulazak u restoran ili trgovinu. Ali nisu naporni, nakon što im se zahvalimo, puste nas na miru.
Večerali smo na istom mjestu, Maja vege chop suey, a ja kari s govedinom i rižu. Zajedno sa sokovima platili smo 1000Rs(cca50kn).
Sad odmaramo u sobi, mene već san hvata, valjda mi je vrijeme za popodnevni drijem. Stalno se čuje udaljena grmjavina što Maju naravno veseli kao i cijeli taj monsun.
Ovo je naš prvi dan ovako iz vruće glave. Ako smo što propustili, dodat ćemo naknadno.
