31.01.2013. Koh Phangan Prije dva dana stigli smo na otok Koh Phangan, stvarno raj na Zemlji. Nakon što smo se odjavili iz hotela, cijeli dan smo proveli na kolodvoru do kojeg smo otišli tuk-tukom. Tamo smo doručkovali, ručali, isprintali potvrdu o rezervaciji smještaja na otoku i opskrbili se za vlak. U 18h na kolodvoru je policajac zviždaljkom označio početak himne i svi Tajlanđani osim redovnika su ustali i ostali mirno stajati. Neki turisti su odmah ustali, a većina nije znala što je to pa su zbunjeno gledali okolo. Policajci i vojnici su salutirali. Himna je simpatična i traje oko jedne minute. Dok himna traje, svi stoje i ne mogu se kupiti karte, peciva ili bilo što treće. Policajac zviždaljkom označi i kraj i tada se sve normalno nastavi Krenuli smo vlakom iz Bangkoka u 19 i 30 i stigli u Chumphon u 6 idući dan ujutro. Tamo nas je čekao autobus koji je vozio oko sat vremena do mjesta s kojeg polazi katamaran za otok. Voziti se vlakom na jug Tajlanda je predivno iskustvo, pogotovo ako imate ležaj. Problema oko traženja vlaka nije bilo. Vlak je stajao gdje je i trebao, a bilo je i nekoliko ljudi koji rade na željeznici i pokazuju gdje je vlak. Ispred vlaka smo upoznali dečka Jadrana koji je iz Biograda i svake godine dolazi na Koh Tao, otok pored Koh Phangana. Kad smo ušli u vlak vidjeli smo da ima svatko svoju fotelju, klimu u vagonu, sve čisto i prostrano. Nešto prije 10 sati dolaze ljudi koji tamo rade, postavljaju jedan krevet ispod i jedan iznad i postavljaju zavjesu za privatnost. A što je najneočekivanije, slažu svakom putniku i posteljinu. Složili su nam madrac,e, lahte, jastučnice i dobili smo pokrivač. Tako da je vožnja protekla vrlo ugodno, iako nisam ništa spavala. Kad smo izašli iz vlaka koji je kasnio dva sata dočekao nas je autobus, ukrcali smo se i čim smo izašli iz autobusa vidjeli smo izlazak sunca, predivno more, palme... I onda je slijedio ukrcaj na katamaran, što sam prije puta mislila da će nam biti zabavno i odlično iskustvo voziti se 4 sata do otoka, no nije se baš tako pokazalo. Čim smo došli podijelili su nam vrečice za povraćanje, mi smo se smijali, a Jadran nam je rekao da se to ovdje često događa i da ćemo se uvjeriti nakon nekog vremena. Brod je krenuo i počeo se jako ljuljati, veliki valovi i more ni slično našem. Nakon 20 minuta ljudi su počeli povraćati, Gagi je naravno spavao kao i u svakom prijevoznom sredstvu. Ja sam pričala s Jadranom i već je i meni počela biti muka od svih tih ljudi, zvukova i mirisa. U 4 sata koliko nam je bilo potrebno do otoka mislim da je 50 % putnika povraćalo, mi srećom nismo. Oko 11 ujutro smo došli na otok, odmah su nam počeli dijeliti letke, nuditi nam smještaj i taxi. Naš brod je stigao u luku Thongsala, što je i najveće selo otoka i administrativni centar. Naša kućica je bila smještena desetak minuta vožnje u zaljevu Ao Bann Tai, za prvi puta trebali smo taxi do tamo. Pitali smo cijenu za taxi i svi su nam govorili 20 kn po osobi, na što nismo željeli pristati. Hodali smo okolo i vratili su se po nas i pitali nas za koju cijenu želimo s njima, rekli smo im duplo manju. Pristali su na to, iako su nam rekli da ne govorimo ostalim putnicima. Smjestili su nas u pick up terenac s još nekoliko ljudi. Uskoro smo došli u svoj rezort i bili smo i više nego zadovoljni. Iznajmili smo kućicu na tjedan dana koja sadržava sve potrebno. Oko nas su visoke palme, more, bazen, predivan pogled. Koh Phangan je inače poznat po Full moon partyjima, prema legendi grupica backpackera pronašla je najljepši pogled na mjesec s toga otoka, točnije s mjesta na otoku Haad Rin. Tada su organizirali party na toj plaži i od tada svaki puni mjesec održavaju se Full moon partyji koje u jednom danu posjeti od 10-30 tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. Ali to nije jedini party koji se održava, postoji i Half moon party, Waterfall party i ostali... Tako da je na tom otoku svaki dan neki party, iako mi nismo izabrali ovaj otok zbog toga. Svidjelo nam se što otok nije toliko isturiziran, unatoč partyjima. Zadržao je svoju tradiciju i na njemu nisu izgrađeni hotelski kompleksi kao na susjednom Koh Samuiu. Rijetko se može naći hotel, uglavnom su bungalovi uz plažu, ceste još u većem dijelu otoka nisu napravljene. Na otoku se kao prevozno sredstvo koriste motocikli i skuteri, koje možete iznajmiti, a za koje vam ne treba vozačka dozvola. Jedinstvenost ovog rajskog, tropskog otoka je idilična, gotovo netaknuta priroda: bujna tropska vegetacija, prelijepi vodopadi, prekrasne plaže i tirkizno plavo more, budistički hramovi, ronjenje s ribicama, džungla u središtu otoka,majmuni i slonovi, prosjećna temperatura 30 stupnjeva. Ovaj otok je donedavno bio anoniman, to nas je najviše privuklo, Iako vjerujemo da će za 5 do 10 godina postati plastičan kao njegov prvi i veći susjed Koh Samui koji je prije i pronađen. Priča ide ovako: "1971. godine par Engleza backpeckera sa svojom barkom uplovio je u nevjerojatnu bijelu uvalu, ispod koje se proziralo tirkizno more s predivnim tropskim ribicama, a iznad koje se prostirala velika džungla prepuna palmi. No, kako nije bilo niti puteljaka, a kamoli cesta, avanturisti su se morali probijati kroz otočku džunglu kako bi otkrili da li je otok uopće nastanjen. Nakon cjelodnevnog lutanja ipak su naišli na lokalno stanovništvo i saznanje da su prvi turisti ikad na čarobnom otoku imena Koh Samui čije ime znači Siguran raj i treći je najveći tajlandski otok. Domoroci su se bavili ribarenjem i kokosom što i danas čine, a upravo je Samui najveći izvoznik kokosa u svijetu. Ubrzo nakon otkrića, dešava se turistička invazija na otok zbog čega se i brzo razvija, ugošćujući najveće svjetske hotelsko resortske brandove. Upravo su Koh Samui i obližnji otoci Koh Phangan te nacionalni park Ang Thong poslužili su kao lokacija brojnim filmovima, a jedan od najpoznatijih je i Žal (The Beach) s Leonardom Di Capriom. Iako je knjiga “The Beach” u potpunosti napisana prema navedenoj skupini otoka, film je samo malim djelom sniman ovdje zbog zabrane tajlandske vlasti budući da je snimanje filma zahtjevalo rušenje zaštićenog djela obale. Stoga je radnja filma i dalje ovdje iako se većinom snimao na Phuketu i Phi Phi otoku gdje je i poznata Maya beach." Nakon što smo se smijestili primjetili smo da u našoj kućici živi obitelj guštera, ali zato zbog toga nismo vidjeli ni jednu bubu. Ostatak dana proveli smo tako da smo se izležavali, odmarali, kupali i uživali u tišini jer je naš rezort udaljen od svega. U njemu nije bilo puno ljudi i imali smo osjećaj da je plaža samo za nas, a opet je dobro jer nam prijevozom ne treba puno do sela i partyja.
