24.01.2013. Vlak Varanasi-Kolkata, 2 dana u Kolkati U 10 sati smo se probudili i napravili check out, iako smo svoje stvari stavili u Alexovu sobu i vrijeme proveli na krovu hotela u kafiću. Svo ovo vrijeme naš hotel nam je bio odličan, vlasnici su Japanci pa je sve išlo puno brže. Za obrok bismo čekali manje od 10 minuta, dok bi uobičajeno vrijeme čekanja u drugim restoranima u Indiji bilo od 20 min pa do sat vremena... Svo vrijeme smo bili tužni jer smo znali da se taj dan rastajemo s Alexom. Bilo nam je baš drago da smo s njim. Jer taj dio Indije koji smo posjetili ne nudi nikakvu zabavu, sve završava s mrakom. Uglavnom nema kafića, alkohol je skup i čim se smrači preostaje nam jedino hotelska soba bez tv-a i interneta, a ponekad i struje. Pa je super ako smo troje i možemo se uvijek zabaviti svojim glupostima. I imamo dosta vremena da bismo napisali blog. Uvijek smo se Alexom dobro rasporedili, kada bi Gagi spavao ja sam imala s kim pričati, a kada sam ja ostala u sobi, oni su šetali. I bilo nam je lakše kad nam je Alex obećao da će nas posjetiti u Zagrebu na kraju svog putovanja. Stvarno šteta da ne živimo u istoj državi jer takvi ljudi se rijetko nađu. Alex nas je pratio na kolodvor. U Varanasiju je kolodvor ogroman, puno veći nego onaj u Agri. Prije toga dana sam se čudila zašto za Varanasi kažu da je kaotičan, a meni je baš djelovalo mirno. Vjerojatno zato što smo onaj dan došli noću i držali se starog dijela grada i ghatova. Kada smo trebali doći do željezničkog kolodvora tek tada smo shvatili koliko je kaotičan, sreća da smo otišli puno ranije inače bi zakasnili na vlak. Kada se Alex sam vraćao čak su ga svi odbili voziti do hotela zbog zastoja u prometu. Došli smo sat i pol ranije na kolodvor i odlučili ručati tamo, na kolodvorima je najjeftinija hrana. Pogledali smo i vidjeli na ekranu kada ide naš vlak i s kojeg perona, tada je pisalo da kasni samo 15 minuta. Nakon ručka krenuli smo do našeg, 8. perona koji je bio dosta udaljen, trebalo je u toj gužvi i do 10 minuta da se probijemo do tamo. Čekali smo i čekali vlak, nije dolazio na vrijeme, a obavijesti nema. Ja krenem na wc koji je u glavnoj zgradi i usput pogledam na ekran i vidim nema ništa pod tim našim brojem vlaka i nema ništa u to vrijeme koje treba biti. Krenem pitati na informacijama, ali red je ogroman i poznanici iz hostela kažu da čekaju već sat i pol samo da pitaju nešto vezano za karte. Koga god da pitam od ljudi nitko ne zna engleski. Odlučim se vratiti do platforme i obavijestiti dečke. Opet dugo hodam do tamo i već zamišljam stotinu varijanti s vlakom, i što ako postoji još neki kolodvor s kojeg je već otišao taj vlak... A ako ti ode vlak u Indiji, to je skoro kao da si propustio avion. Alex nam je te karte rezervirao 3 mjeseca ranije. Ako se ne ukrcamo na vlak postoji mogućnost da se ne ukrcamo na let za Tajland. Hodam i paničarim, stotinu misli mi prolazi glavom. Dođem na peron i objasnim situaciju dečkima i ostala sam čekati sa stvarima dok su oni hodali kolodvorom i ispitivali razne ljude. Nakon nekog vremena su saznali da vlak kasni sat i pol i polazi s tog perona. Istovremeno smo čuli na zvučniku da naš Doon Express kasni, žena govori na engleskom i hindi jeziku, ali se ne čuje dobro zbog buke i drugih vlakova. Nagovorili smo Alexa da ode i da više ne čeka s nama. Ostao je još pola sata pa nas je nakon toga napustio. Bilo nam je teško rastati se s njim nakon skoro mjesec dana putovanja, njemu još teže jer u Indiji ostaje sam. Nakon što je otišao čekali smo svoj vlak i na osmi peron dolazi neki vlak, ali ne piše da je to naš! Opet smo u panici. Neki vlak je došao i nije naš, trčimo okolo i ispitujemo ljude. Svi nam kažu druge informacije, neki da je otišao, neki da je to taj vlak, neki nam pokažu na drugi vlak da je to naš. Postali smo bespomoćni i onda nam je uletio neki čovjek koji zna engleski i rekao da on isto čeka taj vlak i da kasni još pola sata i rekao da čekamo s njim. Ne preostaje nam ništa nego da vjerujemo tom čovjeku. Kasnije se i žena javila sa zvučnika. Morala sam opet na wc, ali nisam željela hodati do glavne zgrade zbog straha da ne dođe vlak, pa sam uletila u nekakav vlak koji je stajao, u nadi da neće krenuti i na sreću nije krenuo. Odjednom nas zove onaj čovjek i kaže nam da naš vlak stoji na šestom peronu. I opet trčimo s torbama i tražimo svoju klasu i vagon S1, ali ga nigdje nema, vlak je toliko dugačak. Trčimo prema kraju, probijamo se kroz gužvu i vidimo da završava peron i moramo se spustiti u razinu tračnica. U Hrvatskoj to ne bi bio problem, ali mi smo se morali probijati kroz blato, smeće, govna, razni otpad i žice da bismo došli do vrata. Naravno, naš vagon je posljednji. Ljudi se guraju i ulaze i vlak, jedva se penju. Odjednom počinje masovna tučnjava šakama! Kad sam to vidjela pomislila sam nema šanse da mi uđemo u taj vlak, nema mjesta, svi se tuku i bore, uz to još se vjerojatno neću moći ni popeti. Odjednom se pored nas stvori policajac i vodi nas do ulaza u vlak, rastjeruje ljude i pokazuje mi kamen na koji se možemo popeti pa uskočiti u vlak. I napokon smo u vlaku, u sleepers klasi. Probijamo se kroz sjedala i ništa nam više nije bilo važno jer smo mi ušli u taj vlak. Našli smo svoja mjesta na kojima su bili drugi ljudi,odmah smo tamo prebacili torbe i pokazali im da su to naša mjesta. Čekala nas je vožnja od preko 15 sati, ali nam je bilo svejedno. Glavno da sjedimo i da smo u vlaku. Ljudi su nas pogledavali više rasistički i nismo imali ni sa kim kontakt kao u onom vlaku. Zavezali smo svoje torbe opet lancima i nismo na ostale obračali pažnju. Tu noć smo se smrznuli jer se vrata od vlaka nisu mogla zatvoriti. Ljudi koji su bili s nama rano su legli i rano su su se ustali pa su me već u 5 ujutro htjeli stjerati s mjesta, ali sam se pravila da spavam i nisam ih doživljavala pa su odustali nakon nekog vremena. Oko 9 smo došlu u Kolkatu, već iz prozora s vlaka smo zaključili da je taj grad sasvim nešto drugačije od svega što smo do sada vidjeli u Indiji...
Ovdje se na svakom koraku vidi da je to jedan ogroman grad s velikim britanskim utjecajem. Puno je čišći od drugih, nema toliko životinja po ulicama, imaju puno velikih parkova, čak i komunalce! Pitali smo jednog taxistu koliko do Sudder street i smanjili cijenu s 300 na 200 Rs. Čim smo izašli iz taxija, ljudi su nam počeli nuditi da nam nađu smještaj. Rekli smo da možemo sami, ali jedan čovjek je stalno hodao za nama i pokazivao gdje je koji hotel. Nekoliko puta mu kažemo da ćemo sami i da nas pusti na miru, on kaže "ok, ok" i nastavi nas pratiti... U jednom trenutku se čak potukao s drugim tipom jer nas je ovaj pokušao voditi :/ Ušli smo u nekoliko hotela, ali su ili bili preskupi ili preužasni. Na kraju smo našli jednu odličnu sobu u malom Royal Plaza hotelu za 60 kn/noć. Krenuli smo u šetnju, malo razgledavali štandove i zaputili se ne znam gdje. Malo smo se pogubili. Hodali smo kroz ogromne parkove gdje ekipa igra kriket. Malo smo imali problema s prelaženjima ogromnih cesata. U jednom trenutku smo skužili da nemamo pojma gdje smo pa smo pitali policajce, kojih je pun grad, da nas upute do jedne od tržnica. Kasnije smo pitali još jednog tipa gdje je ta tržnica, on nam je rekao da ga pratimo. Tako smo ga mi pratili 20-ak min, on je hodao par metara ispred nas. Onda nam je dosadilo pa smo samo skrenuli negdje i prestali ga pratiti. Uskoro smo uzeli rikšu da nas odveze do hotela... Maja se nije osjećala dobro od vlakova i Varanasija. Pluća ju gnjave, ali svemogući Sumamed će to riješiti. Ostatak smo proveli uglavnom u kvartu. Ručali smo na terasi na 9.katu luksuznog hotela za 40-ak kn-thali i voda. U četvrtak smo večer proveli u Raj's Spanish caffeu uz čaj, večericu i live world music. Sutra letimo za Tajland. Pozdravljamo ovu fantastičnu, kaotičnu, nevjerojatnu, naopaku, prljavu, čarobnu, svakako posebnu državu nakon 20-ak gradova, četrnaest najrazličitijih soba, nekoliko tisuća kilometara na cesti i tračnicama i bezbroj hramova, vegetarijanskih obroka i čajeva, te krećemo u nove avanture. Valjda ćemo s aerodromom imati više sreće nego s kolodvorom :)
