19.01.2013. Pushkar, Fatehpur Sikri, Agra, Varanasi Proteklih nekoliko dana nismo ništa pisali, a puno se toga dogodilo... Uglavnom smo spavali u takvim rupama u kojima nije bilo struje pa nismo mogli napuniti laptop. U Pushkaru je bilo još i ok što se tiče struje, samo kada piše da i ima interneta to zapravo znači da ga nema, ili ga ima vrlo kratko pa stignemo samo objaviti slike i blog. One dane u Pushkaru smo stvarno uživali, to mjesto nam se za sada najviše svidjelo. Tamo smo najviše trgovali, cjenkali se i konačno shvatili realne cijene u Indiji i koliko se za što može najviše dati, koliko nešto zapravo vrijedi. Kupovali smo majice po 10 kn, ali one koje su kvalitetno izrađene sa svakakvim natpisima i slikama. Haljine su koštale od 15-25 kn, Desigual i slične marke komad odjeće 40-50 kn. Hlače su bile 15-20 kn, šalovi 6 kn, kvalitetni ručno rađeni mirisni štapići su bili 3 kn po paketu ... Kupili smo tamo suvenire, čajeve, začine i nešto indijske robe i poklone. Tamo postoje neki scamovi vezano za cvijet. Kada hodamo gradom puno ljudi nam prilazi i želi nam staviti cvijet u ruke da ga odnesemo u jezero, za našu karmu. Nismo ga uzeli, kada bi uzeli taj cvijet bilo bi gotovo. Vjerojatno bi se našli u problemima i od nas bi tražili puno novaca. Kad smo krenuli u Fatehpur Sikiri (svoje zadnje duže odredište) trebalo nam je 8 sati vožnje da možemo nastaviti putovati sa manje stvari. Kad smo došli u Fatehpur Sikri (grad duhova) bili smo toliko umorni da ga nismo ni razgledali kako treba. Čim smo se smjestili krenuli smo razgledali napušteni grad. Vukli smo se ulicama, svi su išli za nama i nudili nam opet svakojake usluge i sve moguće. Brzo smo se vratili iz razgledavanja, od umora nismo imali nikakav dojam o tome što smo vidjeli. Već nekoliko dana osjećali smo pritisak i tenzije između nas i našeg vozača. Nije nas vodio u hotele kakve smo tražili i zadnjih nekoliko dana stalno nam je nudio nešto što nije bilo dogovoreno. Prvo da nas vozi do Varanasija, a trebao nam je davno rezervirati kartu za vlak (preko interneta je komplicirana registracija za turiste i karte se moraju rezervirati i do 3 mjeseca unaprijed), ali nije jer je očito računao da ćemo pristati da nas vozi do Varanasija. A nama je već i ovako bilo dosta i požalili smo što smo uzeli vozača. Naravno s njim je sigurnije i lakše se krećemo, ali nismo imali slobodu odlučivanja. I ionako nam je bio samo vozač, znači vozio nas je od mjesta do mjesta i birao nam hotele. Čim bi mi došli u neki grad krenuli bi sami jer bi nam smetalo da se netko petlja u naše planove i odlučuje što ćemo vidjeti, a što ne. No da smo bili bez njega ne bismo vidjeli cijeli Rajahstan, kretali bismo se dosta usporeno vlakom ili autobusom koji bi vjerojatno i kasnili. Na kraju shvatili smo da nam se nije isplatilo i bolje da smo vidjeli manje, ali bismo se osjećali slobodnije, pogotovo nakon onog što se dalje događalo... Idući dan stigli smo u Agru, stalno je forsirao da budemo u nekom skupom hotelu, ali nismo pristali pa nas je stavio u najgori. Struje nije bilo, zgrada je bila u raspadu, u sobama su bili gušteri i žohari... Dalje ne moram ni opisivati. Mislim da nam je na kraju bilo i sasvim svejedno gdje smo više. Čim smo se smjestili odlučili smo otići na poštu i poslati dio stvari za Hrvatsku. On se u to upleo i obećao nam da će nam poslati stvari za 1 euro po kilogramu. I rekao da imamo dvije opcije: brodom za za cijenu i trebat će stvarima da dođu na odredište oko mj. dana ili avionom za tjedan dana koje će biti skuplje. Mislili smo ionako smo na putovanju još više od mjesec dana i stoga možemo odabrati jeftiniju opciju. Kad smo došli u poštu on nas je odveo do nekog svog managera, počeli su razgledavati i proučavati naše stvari. Kad smo pitali za cijenu, svi su rekli da ćemo to na kraju i da je jeftino. Postupak slanja je trajaotako sporo, cijelo jutro. Da bi nam na kraju naplatili skoro 300 kn, Alexu i više i rekli da je ovo Agra i da naravno tu ne postoji opcija brodom. Stvarno smo ispali budale, Alex je bio jako ljut. Znali smo naravno da tu nema mora, ali smo mislili da se možda nekim javnim prijevozom doveze do neke luke. Nije to ne znam koliko puno, ali da smo znali mogli smo stvari poslati povoljnije iz Kolkate jer nam nije bilo toliko hitno. Nakon toga smo išli pogledati Taj Mahal. Putem su nas svi zaustavljali da nismo mogli ni prolaziti. Jednog se riješiš i dođe ti drugih pet. Agra je stvarno najgore odredište u kojem smo do sada bili. I to vjerojatno zbog Taj Mahala. Tu najviše dolaze turisti i odmah je logično da ima najviše gnjavatora.
Platili smo ulaz za Taj Mahal oko 10 eura po osobi, za Indijce je ulaz 2 kn. Prvo sam otišla na wc, vidjela sam da stoji nekakav znak o plaćanju, ali su stali ispred njega pa nisam mogla vidjeti što piše. Dala sam im 1 kn, koliko sam i uvijek davala za wc koji se plačao. I onda su me napali da trebam dati više, bar između 5 i 10 kn. Znala sam da je nekakve prevara, rekla sam im da se maknu sa znaka da vidim što piše. Naravno, pisalo je da je za strance ulaz besplatan (vjerojatno zbog cijene karte). Nakon toga više nisu ništa rekli. Nakon wc-a prošli smo kroz lijepo uređeno dvorište i ugledali Taj Mahal. Meni i Alexu se svidjelo, Gagi je bio ravnodušan i rekao da smo putem vidjeli i ljepše hramove, što je vjerojatno i istina kad bolje razmisliš. Ali ipak puno sam čitala o tome, to je simbol Indije i uvijek sam željela doći tu. Lijepo izgleda, ali zamišljali smo ga većeg nego što je. Iznutra je jako malo i nije nam djelovalo ništa posebno. Sve u svemu ne znam koliko se isplati onima koji dolaze u Indiju samo da bi vidjeli Taj Mahal. Indija je puno više od toga... Nakon razgleda grada uslijedio je jedan novi šok. Naš vozač nam u autu kaže kako će nas idući dan voziti na neke razglede. Na što mu mi kažemo da je danas po dogovoru putovanje završeno i da idući dan zna da idemo na vlak za Varanasi. Na što se on pravio kao da nije znao i da smo mu trebali reći ranije jer sada je kasno (4 popodne) i on se ne može vratiti u Delhi. Ja sam pokušavala ostati pristojna, Gagi se nije uplitao jer se on ništa ni nije dogovarao, a Alex je sasvim poludio jer mu je nekoliko puta rekao da nam je ovo zadnji dan i kako je on sam kreirao put da je sve trebao staviti u 15 dana po dogovoru. I da se danas može slobodno vratiti u Delhi jer mi nećemo platiti idući dan, ionako je njegova dužnost da ostane s nama do kraja dana jer smo taj dan platili na početku i dogovorili iznos. A idući dan ćemo uzeti tuk tuk i otići do stanice. Nakon toga nam je došao u sobu i mene pitao što će biti sada i neka bude kako ja odlučim. Rekla sam mu da imamo pismeni dokaz, poruke i da tamo sve lijepo piše kako smo se i što smo se dogovorili i neka sam pročita. Prema nama je zadržao poštovanje, ali je počeo optuživati Alexa i na kraju mu rekao: "Ako je putovanje danas završilo, onda očekujem tip od 100 Rs dnevno po osobi". Svi smo bili u šoku, naravno mislili smo mu dati tip, ali ne toliko i ne na takav način. Ali kad se tako ponašao nismo se željeli uvlačiti u nešto i zezati s njim, ostavili smo mu novac. Svo troje zajedno 470 kn. Alexovo je uzeo, za nas se prvo pravio da ne želi uzeti jer mi smo za njega kao "obitelj", ali je na kraju ipak uzeo. Do sada smo u Indiji savršeno izbjegavali sve scamove i nismo nasjedali ni na šta, a na kraju nas je prevario čovjek koji nam je trebao biti čovjek od povjerenja. Sami smo si krivi što nismo na početku sve stavili na pravi papir, potpisali nekakav ugovor i točan iznos novaca koji mu dajemo. Nije ni na kraju ispalo da smo to sve puno platili, ali je tu više stvar principa. Opet ne možeš biti takav da nikome ne vjeruješ i da nemaš povjerenja u ljude. U Indiji ima stvarno predivnih ljudi, ali ako išta s ikome dogovaraš očito trebaš nekoliko puta ponoviti i s osobom s kojom dogovaraš sve razraditi do zadnjeg detalja. Taj dan nam je stvarno bio koma... Samo smo sjedili i gledali se, razmišljali što smo mu trebali reći i kako smo se trebali ponašati u toj situaciji. Ali sad je ionako gotovo, to nam je samo jedno iskustvo više. I što je bilo, bilo je. Razmišljali smo samo kako jedva čekamo idući dan da se ukrcamo na vlak za Varanasi. Tog dana jedina dobra vijest je ta što nismo više na listi čekanja (Alex je karte rezervirao preko interneta) i dobili smo jedine preostale karte za sleepers klasu. Za to svi inače govore kako je zadnja klasa u vlaku, voziš se uglavnom sa siromašnima, trebaš obavezno imati lance i lokote, možda nećemo imati mjesto u vlaku jer će nas istjerati lokalci... Naslušali smo se raznih priča, čak su nam Indijci rekli da smo ludi što putujemo tako daleko tom klasom. Za putovanje od 13 sati platili smo 20 kn po osobi. Pa eto, to valjda sve govori. Na kraju taj vlak više nismo shvaćali kao nekakav strah, više kao slobodu i konačnu samostalnost. Još da se vratim na taj u Agri... Otišli smo u nekakav internet cafee i na ručak u obližnji hotel. Po povratku do našeg hotela vidjeli smo Indijsko vjenčanje. Stajali smo neko vrijeme i promatrali. Nekoliko djece je došlo blizu nas i započeli su razgovor s nama. Odjednom se iza nas stvorio naš vozač sa velikim štapom i počeo tjerati djecu, ostali smo još jednom šokirani. Vidjeli smo na njemu da je opet pijan, popio je već pola litre ruma. Kao i skoro svaki dan. Nakon toga nas je pozvao da s njim pijemo rum. Kako bi izbjegli nekakve scene ili incidente svratili smo samo na par minuta. Atmosfera je bila nepodnošljiva, neugodna tišina... Nakon toga smo otišli u Alexovu sobu. On je ubrzo došao i grlio Alexa, ispričao se i počeo plakati. Nastala je prava drama. Još jednom smo poželjeli da što prije dođe sutrašnji dan. Očito mu je savijest proradila ili alhohol. Nestao je pa se vratio sa punom vrećom poklona i grickalica za nas. Nakon toga nam je kupio i večeru, piće, veliku deku za vlak... Meni je govorio da će mi poštom poslati veliki drveni kip Ganeshe kad dođe doma. Mogao je napraviti što god je želio, ali za nas se nije ništa promijenio, ako se on može kupiti novcem mi sigurno ne možemo. Od onog trenutka kad je od nas zatražio fiksni tip koji nije ranije najavio za nas je priča s njim bila završena. Tu večer smo vidjeli prvu kišu nakon Istanbula. I to jaku. Bila je prava oluja s grmljavinom. Struja je naravno odmah nestala pa su nam iz hotela dali svijećice za sobu. Grmilo je cijelu noć, ali ujutro nije padalo. Idući dan smo izbjegavali Misru, inzistirao je da nas besplatno odveze na kolodvor, kupio nam lokote i lance za vlak. Rekli smo mu da nas samo ostavi i da ćemo sami čekati vlak. Rastanak je bio više formalnost, jedni smo drugima poželjeli sreću i rastali se. Od tog trenutka osjetili smo veliko olakšanje i samo čekali da se ukrcamo u vlak za Varanasi u nadi da neće kasniti 15 sati... Inače, sada nam je trebao biti i rastanak sa Alexom. On je nakon Agre trebao na sjever, ali je odlučio s nama u Varanasi. Tu će ostati tjedan dana, nakon toga u neke gradove u okolici i onda na jug Indije i tamo će ostati tri mjeseca.
18.1.2013. Agra-Varanasi Došli smo na kolodvor oko 14h. Odma su nas ponapadali tuktukdžije i razni prodavači. Kupili smo čapatije i parate za vlak, a Alex je pojeo neko varivo sa čapatijem. Onda smo otišli vidjeti kasni li nam vlak i s kojeg kolosjeka ide. Pisalo je da dolazi na vrijeme. Zatim sm otišli u kolodvorski restoran. Čovjek nam je preporučio thali, nekoliko umaka s kuhanim povrćem, riža i čapati za samo tri kune. Maja i ja smo pojeli po jedan tali, a Alex i ja popili masala čaj koji košta 30 lipa. Pola sata prije dolaska vlaka smo čuli obavijest da je naš vlak prebačen na drugi kolosjek pa smo mostom prešli na nj. Tamo smo vidjeli puno cucaka i nekoliko majmuna koji po kolodvoru traže hranu, a onda jedu sjedeći među ljudima. Vlak je došao na vrijeme, a onda su se od nekud pojavili bezbrojni prodavači čaja i inog. Vidjeli smo koji je naš vagon i počeli s ukrcavanjem. Tu je bilo dosta guranja, trebalo je neko vrijeme da prođemo prema sjedalima kroz ljude. Alex je imao gornji krevet u prvom "kupeu", ja srednji u drugom, a Maja donji u hodniku do mog. Sjeli smo na svoja mjesta i odmah sam vidio da je tamo više ljudi nego što ima ležaja. Cijelim putem ljudi su se izmjenjivali i znalo je bit i po dvanaest ljudi koji sjede na mjestima koja su predviđena za 8 ljudi. Kad sam mislio da ćemo uskoro ići spavati, ušli su neki ljudi koji putuju s posla na kratkoj relaciji i naravno sjeli na naša mjesta. Ja sam većinu puta sjedio pokraj Maje i brojao koliko je ljudi oko naših mjesta. Alex je bio na svom krevetu, malo drijemao, malo pisao ili pokušavao komunicirati s obitelji koja je bila oko njega. Svaki vagon ima 4wc-a, 3 čučavca i jedan western style. Bili su dosta čisti u početku, čak su čistaći prolazili i meli cijeli vagon. Navečer su wc-i bili dosta prljavi, ali jedan je bio čist pa smo njega koristili. Na početku puta smo još jednom vidjeli Taj Mahal iz vlaka. Onda su kroz vagon prolazili mnogobrojni prosci i prodavači čaja, grickalica, slatkiša i igračaka. Vjerojatno izađu iz vlaka pola sata nakon polaska jer do tada vlak vozi dosta sporo. Oko 20h su svi počeli večerati. Jedna obitelj od cca 6 ljudi ima tri vreće samo za objed. Limene tanjure, tacne i čaše, nekoliko desetaka čapatija, 7-8 raznih kuhanih i pečenih jela, mlijeko, jogurt, čaj, vodu... Nakon što su svi jeli, legli su na svoja mjesta pa sam se opustio, nitko nije pikirao naše ležaje. Ja sam spavao grleći svoj veliki ruksak, Majinu putnu torbu smo privezali lancem ispod kreveta, a mali ruksak je bio Majin jastuk. Spavao sam na mahove jer su stalno ljudi prolazili, izlazili, ulazili. Nije mi olakšalo ni glasno hrkanje cijelog vagona niti to što ovdje bonton dopušta glasno podrigivanje i puštanje vjetrova. Prozor pokraj Majinog kreveta se nije mogao dobro zatvoriti pa joj cijelim putem puhalo i izjeli su ju komarci. Ali sve u svemu je bilo bolje od očekivanog. Nitko nas nije gnjavio, imali smo cijelo vrijeme gdje sjediti, po noći smo imali svoje krevete i nitko nas nije pokušao okrasti. Sleeper class nije tako strašna kao što su nam mnogi rekli. Navili smo si alarm za pola 5 jer je vlak u 5 trebao doći u Varanasi. "Varanasi (zvan i Benares) je najsvetiji hinduski grad. Nalazi se na reci Ganges u indijskoj državi Utar Pradeš. Jedan je od najstarijih stalno nastanjenih gradova svijeta. Predstavlja kulturni i vjerski centar tisućama godina. Ne zna se točno kako je grad osnovan, ali po mitu grad je osnovao Šiva. Varanasi predstavlja jedan od osam svetih hinduskih mjesta. Prema hinduskom vjerovanju Varanasi spada među sedam glavnih thirta sthal (mjesta hodočašća) u Indiji. Ostala su Ayodhya, Mathura, Haridwar, Ujjain, Dwarka i Kanchi. Vjeruje se da smrt u jednom od svetih mjesta omogućava ponovno rođenje u Varanasiju dok umrijeti u Varanasiju znači doživjeti potpuno oslobođenje od kruga ponovnih rođenja. Udovice i stariji ljudi dolaze ovdje ne bi li pronašli utočište pred svoje zadnje dane. Ovdje se svakodnevno obavljaju molitve, ritualna kupanja, meditacija, joga. Najupečatljiviji događaj je Puja ili pročišćenje tokom koje se okupe na stotine ljudi ne bi li sudjelovali u pjevanju i molitvama te time iskazali svoje poštovanje prema bogovima. Ovaj ritual najbliže je onome što Kršćani zovu Sveta misa. Za vrijeme rituala Brahmani uzimaju svijeće, cvijeće ili neki drugi simbol te izgovaraju molitve okrećući se čas prema ljudima čas prema rijeci na čijim se obala odvija Puja. Pred kraj se zapale svijeće i lagano se polože u rijeku koja ih odnese u beskonačnost. Za Hinduse rijeka je amrita, eliksir života koji donosi čistoću živima i spas mrtvima. Lokalni stanovnici vjeruju da je dobro popiti malo vode sa sredine rijeke pa tamo odlaze čamcima ne bi li to i napravili. U stvarnosti, za Europljane, ova je rijeka oličenje prljavštine i zagađenja te nije preporučljivo ni kupanje, a kamoli da se pije. Varanasi je mjesto koje jedni vole, drugi mrze, a trećih nema. Bliskost života i smrti u Varanasiju se osjeća na svakom koraku. Svakih nekoliko minuta ulicom prođe povorka ljudi noseći mrtvo tijelo pritom izgovarajući "Ram Nam Sat Tehe" (Rama je velik istina mu je ime). U povorci nema žena i zabranjeno je plakati jer suze štete pokojniku pri prelasku u nirvanu. Tijela se na ghatovima spaljuju 24 sata dnevno, a samo spaljivanje obavljaju ljudi iz najniže kaste – nedodirljivi. Iako je zakonom zabranjeno postojanje spomenute kaste ljudi, pripadnici nedodirljivih još uvijek opstaju na ulicama Indije. Oni su niže od četiri osnovne kaste. Promatranje spaljivanja događaj je koji ljudi slabijeg želuca trebaju izbjegavati. Goruća glava, ruka koja se nekako našla van plamena pa je nedodirljivi uzimaju i poput cjevanice bacaju nazad u oganj... Sve su to svakodnevne slike iz života na obali svete rijeke. Tijelo se prvo umoči u vodu pa se zatim stavlja na lomaču. Preko drva se prospe mješavina začina ne bi li se prikrio miris roštilja. Kako je spaljivanje na Gangesu za većinu hindusa prilično skup ritual mnogi pod starost dolaze upravo ovdje ne bi li proživjeli posljednje dane. Jedna starica u hramu pored ghata za spaljivanje živi već nekoliko godina i čeka smrt. Samo prosi, jede i spava. Umre li na ovom mjestu spaljivanje će biti besplatno. Hindusi vjeruju da je spaljivanjem tijela duša u potpunosti spremna za ponovno rođenje, iako je cilj osloboditi se od kruga rođenja. U svetom tekstu Bhagavad Gita stoji: "Kao što je skinuta stara odjeća tako i duša napušta staro tijelo te nakon smrti uzima novo." Izvor: Wikipedija i http://www.moja-putovanja.com/index.php/Hrvoje-Ivancic/varanasi-grad-svjetla.html Stigli smo na vrijeme. Odmah po silasku s vlaka smo osjetili miris drugačiji nego igdje. Indijski zrak je općenito dosta prljav, svaki grad je pun smoga, ali ovdje je to još intenzivnije. Na kolodvoru su nam ljudi počeli nuditi prijevoz i smještaj, ali smo ih ignorirali. Izabrali smo jednog tuktukdžiju i rekli mu da nas vozi do Shanti rest house i dogovorili se za cijenu od 75Rs (oko 1€). Sjeli smo u tuktuk kojeg je vozio jedan mlađi čovjek, a ovaj s kojim smo se dogovorili je sjedio pored njega i pričao s nama. Naravno, kad Alex kaže da je iz Barcelone, svi spominju nogomet. Tako je i ovaj govorio kako jako voli nogomet, ali nam i objašnjavao kako bitnu kriket utakmicu Indija taj dan igra s Engleskom. Govorio nam je da moguće da neki hoteli nemaju mjesta pa nam on može preporučiti neki smještaj, ali smo inzistirali da nas voze samo tamo gdje mi tražimo. Putem smo stali usred nečega i već smo pomislili da nam žele uvaliti neki svoj hotel. Stariji lik nam je objašnjavao da smo samo stali da njegov prijatelj(vozač) kupi nešto za sebe jer mu uskoro smjena završava. Spominjao je jugurt i ganju i govorio kako njegov prijatelj jako voli jogurt i da uvijek poslije smjene voli konzumirati dva jogurta. Mislim da je ovaj ipak kupio ganju. Kad smo došli do Shantija, Maja i Alex su otišli pogledati ima li mjesta, a ja sam čekao u tuktuku sa stvarima. Odlučili smo da nećemo tamo ostati pa smo tuktukom obišli još nekoliko mjesta koje smo ranije istražili, ali su bili puni. Na kraju smo izabrali Sandhya guest house, Alex ima malu jednokrevetnu sobu na katu sa zajedničkim tušem za 20kn, a Maja i ja dvokrevetnu s balkonom i kupaonom za 60kn. Dok smo spavali, jedan zaposlenik hotela nam je kucao i rekao da budemo oprezni jer su majmuni na balkonima. Kada smo se probudili, vidjeli smo na balkonu nered majmunski. Ostavili smo kad smo došli nešto hrane vani, a majmuni su to nanjušili i pogostili se. Poslije odmora i kasnog doručka na krovu hotela, spustili smo se do rijeke. Od kada sam u kao dijete prvi puta vidio dokumentarac o Gangesu i čuo priču, želio sam ju vidjeti. Otišli smo do najbližeg gata i još jednom se uvjerili kako je Indija nevjerojatna. Uz vodu ljudi lože vatru i spaljuju svoje mrtve, 10 metara od toga klinci igraju kriket, oko vatre trče manji klinci sa zmajevima, iznad vatre ljudi suše veš, a krave, psi, koze, ptice i majmuni okolo spavaju ili traže hranu. Prošetali smo se uzvodne do jednog mirnijeg gata i tamo malo sjeli i meditirali. Tamo nam je došlo nekoliko djevojčica nudeći svijeće koje možemo zapaliti i pustiti da plutaju Gangesom. Rekli smo im da nemamo novaca, malo su nas nagovarale da kupimo i spuštale cijenu, ali su nas ubrzo ostavile na miru. Navečer smo se prošetali po gradu. Hodali smo dugo uzvodno dok nismo došli do jednog velikog gata gdje se vrzmalo puno ljudi. Neki su pospremali štandove, neki pokušavali prodati cvijeće... Na kraju tog gata su nam uletili neki tipovi koji su nas htjeli masirati, ali smo ih se riješili. Nastavili smo hodati i ljudi su nam putem nudili vožnje brodom, hašiš i opium, ali ne nasrtljivo. Uskoro smo vidjeli da se približavamo glavnom gatu za spaljivanje. Dok smo prilazili gatu, uletio nam je tip i rekao da ne smijemo slikati spaljivanja na što smo rekli da znamo to. Onda je počeo s pričom da je njegov posao da nam objasni to, da mi shvatimo njihovu kulturu i tradiciju, da on ne radi za novac poput drugih vodiča, on i drugi iz njegove obitelji samo objašnjavaju turistima o tome, ali možemo na kraju nešto donirati za stare ljude, ako želimo. Stajali smo sa strane, 10-15 metara od vatre, a on nam je nudio da se približimo vatri, da obiteljima koji spaljuju ljude to ne smeta, samo da ne slikamo jer ih to jako uzrujava. Rekli smo mu da samo želimo gledati sa strane i da znamo sve o tome, ali nastavio je pričati dok smo mi gledali vatru. Objasnio nam je da je plamenje na raznim razinama za različite kaste, niže kaste su bliže vatri. Rekao nam je da je najbolje drvo za kremiranje sandalovina i da jedan kilogram košta oko 25 kuna. Zatim nam je objašnjavao da se na ovaj način spaljuje samo ljude koji su umrli prirodnom smrću, a one koji su poginuli se spaljuje u električnim krematorijima. Rekao je da se na tom gatu spali između 200 i 300 ljudi dnevno. Objasnio nam je da na dan pogreba cijela obitelj ide u hram, a muški članovi obitelji obriju kosu, bradu i brkove, ostavljajući samo jedan pramen na glavi. Prije spaljivanja, tijelo se opere u rijeci Ganges za zadnje pročišćavanje. Hindusi svoje mrtve oplakuju doma, ali ne na gatovima jer to može uznemiriti dušu. 3 sata treba da tijelo izgori, ali uvijek ostanu neki dijelovi tijela, neke jače kosti. To se zamota i s kamenom pusti na dno rijeke. Ne spaljuje ljude s kugom i još nekim bolestima, trudnice, djecu mlađu od 10 godina, svete ljude i još nekoliko vrsta tijela, kako je on rekao. Njih se samo zamotane pušta nasred Gangesa. No često se dogodi da se tijela odmotaju i izrone na površinu vode istočno od grada. Na kraju nas je pozvao da odemo u mračnu zgradu gdje je Majka Tereza nekoć radila i da tamo možemo donirati za stare. Rekli smo mu da ćemo mu dati nešto novaca, ali da ne želimo ići odande. Dali smo mu 40 Rs, a on se uzrujao, rekao je da je to ništa, ako ne želimo donirati da ni ne moramo, da neće on to uzeti, kila drveta je 250 Rs, možemo nas dvojica kupiti jedan kilogram. Rekli smo mu da ne možemo više dati jer nam treba za smještaj i hranu, da je to od našeg srca, za našu karmu, kako oni kažu. Onda je došao drugi lik i potjerao ovog jer ga živcira kad se nekog nagovara na određeni iznos donacije. Taj lik je bio okej. Iznenadilo me kako malo poštovanja pokazuju prema rijeci koja im je najbitnije mjesto na planeti. Smeće pluta po rijeci, a i obavljaju nuždu svugdje okolo. Ali sam sada iz bliza vidio ono što već dugo znam i što mi je još uvijek šokantno-kupaju se pa čak i piju tu rijeku jer vjeruju da to može pročistiti, a istovremeno u nju stavljaju pepeo i dijelove tijela. Ovo je sigurno i jedan od najimpresivnijih prizora na svijetu. Procjenjuje se da se svakodnevno na obalama Gangesa u Varanasiju kupa preko 60.000 ljudi. Iduće dane smo se uglavnom odmarali i šetali uz rijeku. Drugi dan smo naišli na ceremoniju koja počinje svaki dan u 18:30. Ljudi su uzimali cvijeće i stavljali u rijeku, redovnici kao da plešu s vatrom. To se događa na Dasaswamedh gatu i ceremonija se zove Ganga aarti. Također smo ponovno otišli do gata gdje se najviše spaljuje i u miru promatrali. Treći dan smo se našli s prijateljem Majine prijateljice Sanja, Sanijem. Odveo nas je do tvornice svile u kojoj radi jer smo htjeli pogledati što se nudi u gradu svile za naše majke. Usput nam je njegov šef pokazao proces proizvodnje. Kasnije smo ručali sa Sanijem i pozdravili se. Jako simpatičan momak i želi upoznavati ljude, a novac mu nije bitan. Zato je rekao da baš ne voli Varanasi jer ovdje svi žele izmusti novac od turisata.
Navečer smo Alex, Maja i ja otišli na vožnju brodom. 10kn/sat po osobi. Na početku vožnje nam je u čamac uskočio stariji čovjek od kojeg smo kupili pluteći tanjur s pet svijećica i svježim cvjetovima ruže. to smo platili 15 kn. Plovili smo prema Dasawamedh gatu i tamo zapalili svijećice i pustili sve skupa da pluta rijekom. Tamo smo malo gledali ceremoniju, a onda nastavili prema Manikarnika gatu gdje smo neko vrijeme u tišini promatrali kremiranja. Dok bismo stajali na rijeci u blizini nekog gata, iz drugih brodova bi nam dolazili prodavači čaja, nakita i svijeća. Pokretna tržnica. Od svih gradova Varanasi nam se svima najviše urezao. To je mjesto koje istovremeno nudi najimpresivnije, ali i najgore prizore koje netko može zamisliti. To je poseban, pomalo morbidan, ali istovremeno magičan i čudesan grad koji će zasigurno u nama ostaviti svoj trag...
