10.01.2013. Jaisalmer Taj dan mi sigurno nije među dražima u Indiji. Rano smo krenuli iz Jodhpura prema Jaisalmeru i na putu nam je opet pukla guma. Put je bio naporan i već mi je postalo naporno svaki dan duga vožnja i problem je sto Misra ima samo jedan cd u autu i stalno svira ista glazba. Sviđaju mi se indijske pjesme, ali malo je previše slušati stalno isto. A vidimo da njemu to puno znači i obožava te pjesme, pokušali smo staviti svoju glazbu, ali je izdržao 15 min i za to vrijeme pjevao svoje pjesme na glas. Putem smo stali na odmorište i opet sam doživjela predivno iskustvo indijskog wc-a. Nisam mogla u grmlje, kako je sve više bilo pustinjsko i manje grmlja, ljudi su bili okolo pa me opet dočekao "Indian style toillet" u kojem je bio veliki štakor. Svejedno sam otišla u njega, čini se da nije bio živ. Smrad ne mogu ni opisati. U Indiji se stvarno problem sa wc-ima, na rijetko kojem mjestu je dobar. Nakon 6 sati stigli smo u Jaisalmer koji se već vidio iz daleka... Predivan grad sagrađen na pijesku i sve u boji pijeska, svaka zgrada ista... U grad smo svratili samo kratko kupiti neke stvari koje bi nam mogle zatrebati u pustinji i nakon toga se zaputili 40 km od grada prema indijsko-pakistanskoj granici, ravno u pravu pustinju! Misra nas je dovezao u kamp koji se nalazi u pustinji, tamo je već bila hrpa turista i to nam se baš i nije svidjelo. Bilo nam je sve čudno jer nam nitko nije objasnio što sada slijedi i što će se taj dan raditi, znali smo samo da to plaćamo 90 kn po osobi-smještaj, camel safari i hranu i piće (od sada ćemo uvijek pisati u kunama kako bi se ljudi mogli lakše snalaziti jer smo dobili povratnu informaciju da se nikom ne da pretvarati). Vodič nam je rekao da stvari ostavimo u autu, da prvo slijedi vožnja na devama i da ćemu u pustinji ostati neko vrijeme. Pitali smo treba li voda ili nešto, rekli su da ne treba i da ćemo sve dobiti tamo. I tako mi krenuli bez hrane, turbana i vode... Mogli smo izabrati svoje deve koje su sjedile i čekale nas. Kasnije se pokazalo da smo slučajno izabrali svatko svoju devu koja odgovara našoj osobnosti. Moja je bila nespretna i nekoliko puta se popikavala, Gagijeva je stalno spavala kad god je imala priliku, a Alexova je stalno jela. Popeli smo se na svoje deve, prvi puta u životu i bilo je smiješno što su stalno ispuštale nekakve zvukove, kao da se bune i pričaju. Jedva sam se popela na svoju devu, bilo je malo strašno kad se ustala jer sam imala osjećaj da ću pasti s nje, ali sve je bilo dobro, osim što se nekoliko puta popiknula. Vožnja mi se nije nimalo svidjela i cijelo to iskustvo u pustinji, vrlo je naporno i činilo mi se da je dugo trajalo. Već sam nekoliko puta mislila sići s nje i radije hodati, to je puno jednostavnije. Ali ubrzo smo došli na dine, doživjeli pravu pustinju i to je bilo zanimljivo. Smjestili smo se na pijesku uz svoje deve, nekoliko sati ih promatrali i čekali zalazak sunca. Problem je bio što na kraju nitko nije uzeo ništa za jesti i piti, a mi smo već bili umorni i žedni, bili smo jako ljuti što su nam rekli drugačije. I onda su tamo počeli prodavati čips i pivo po visokim cijenama. I točno kad je sunce zašlo svi smo se popoeli na svoje deve i krenuli prema svojima kampovima. To mi je bilo zanimljivije jer nije bilo tako vruće i čini mi se da su požurili i da smo prije stigli. U kampu su nas čekali madraci na otvorenom, vatra u sredini i indijski glazbenici na drugoj strani. Prvo su nam poslužili samo grickalice i već smo se uplašili da je to večera koju smo platili, ali nakon toga smo imali svašta za izbor i hrana je bila dobra. Pitali su nas hoćemo li spavati u pustinji ili u kampu i mi smo razmišljali kako je hladno noću, ipak je zima i tamo su svi turisti i da je bolje da ostanemo u kampu. Svima su podijelili ključeve od kućica i oni se već krenuli spremat i onda su skužili da nemamo gdje spavati pa su nam dali nekakvu kućicu od blata koja je bila slobodna. Mislila sam da mogu svagdje spavati, ali ovo je nešto najgore sa spavanjem što sam doživjela. Kućica je bila kao za patuljke i u nju su bila ubačena tri prastara madraca jedan do drugoga. Puno rupa u zidu i na podu, posteljina kao da nikad nije oprana. Mislim, svugdje smo imali posteljinu koja se nije stalno mijenjala, ali ova je baš bila jako prljava, puna pijeska i imala je puno crnih fleka. Ali i to nije sve! Najstrašniji od svega je bio krov koji je napravljen od drveća, raznih grančica. Nije izgledalo sigurno i stalno su padali komadići grančica na madrace. Kad smo pogledali bolje bilo je sve puno paukovih mreža i raznih egzotičnih buba. Znam da puno ljudi tako i spava, većina u Indiji tako i živi. Ali meni je u početku bio problem prihvatiti da ću morati spavati u leglu buba. U odjeći smo legli u krevet i čim sam legla našla nekakvu egzotičnu bubu koja je bila jako velika i počela je skakati po nama i kućici. Već sam mislila radije spavati vani, odnijeti madrac ili otići u auto. Ali prihvatila sam to nekako i ostala, sva sreća da sam brzo zaspala, ali sam se budila i gledala na sat, jedva čekala jutro da odemo negdje. Alexu isto nije bilo ugodno ali mu je bilo fora tako nešto doživjeti da spava na takvom mjestu, a Gagiju je svejedno kad zaspe u roku od 5 minuta na bilo kakvom mjestu. Čim je izašlo sunce izašla sam van iz te nastambe, bila sam sva prljava, ispikana i imala sam osjećaj da se nisam prala dva tjedna. Bube i paukovi su cijelu noć hodali po nama. Ne bojim ih se inače, ali svakako mi nije ugodno da ih je toliko na jednom mjestu i da hodaju po meni. Jedva sam čekala da odemo od tamo... Iako, vjerojatno bih se mogla priviknuti da moram tamo ostati neko vrijeme. U Indiji te u početku sve šokira, ali mislim da se čovjek s vremenom može na sve naviknuti, ako je barem malo prilagodljiv.
Gagi: U 8 smo imali doručak, tost, marmelada, jaja i banane. Nakon doručka smo krenuli prema Zlatnom gradu Jaisalmeru. Nakon što smo se smjestili u hotel, skužili smo da je jako puno ljudi iz našeg pustinjskog kampa u istom hotelu. Otišli smo se malo prošetati do starog grada i predivnih zidina, a onda ručali. Jako je lijep restoran na krovu hotela, može se sjediti na madracima na podu i opustiti. Hrana jako dobra i jeftina. Nakon toga je do hotela svratio Nevenov prijatelj Mano. Neven mu je po nama poslao bunt starih novčanica za kolekciju. Malo smo razgovarali s njim, pokazao nam je dio svoje kolekcije i poklonio nam novčanik i Maji ogrlicu. Pozvao nas je na večeru u svoj dom i dogovorili smo se da ćemo se naći navečer u gradu. Nakon odmora u hotelu, predvečer smo krenuli u šetnju unutar zidina starog grada. Primjetili smo da da u ovom gradu jako štuju Ganešu. Mano je došao do nas u blizini Jain hrama dok se Alex u jednoj trgovini cjenkao oko drvenih kipića Ganeše. Pozdravili smo se s Alexom i sjeli s Manoom na motor. Bio je jako pažljiv i vozio vjerojatno tri put sporije nego inače. Odličan doživljaj mi je bio voziti se motorm ulicama jednom indijskog grada. Njegova kuća je u jednoj uskoj uličici. Na ulazu u kuću predivan mural Ganeše, datum njegovog vjenčanja i imena njega i njegove žene na hindi. Kuća mu je lijepa visoka prizemnica, u boravku sjede na podu i gledaju plazma tv. Ušli smo unutra, izuli se, pozdravili njegovu ženu i preslatku kćerkicu te otišli na kat u njihovu sobu, pogledati ostatak njegove kolekcije na koju je jako ponosan. Nekoliko albuma s novčanicama, kovanicama i poštanskim markama drži pod 4 ključa. Fascinantna kolekcija. Novčanice, kovanice i marke iz cijelog svijeta i nekoliko stoljeća. Dok smo to gledali, njegova žena je povremeno dolazila i pričala s nama. Objasnili su nam da je njihov brak bio dogovoren i da se oni nisu vidjeli prije vjenčanja. Pokušali smo sakriti šok. Također su nam rekli da su ubrzo nakon vjenčanja donjeli na svijet bebu jer su to njihove obitelji očekivali od njih! Bez obzira na to, izgledaju sretno i zaljubljeno. Kasnije su nam pokazivali slike s vjenčanja i medenog mjeseca. Objašnjavali su nam običaje vezane uz vjenčanje i govorili o troškovima. Vjenčanje je trajalo 4 dana, s oko 1500 uzvanika. Pošto su troškovi jako visoki, njegov otac i punac su usput dogovorili da vjenčaju i Manovu sestru s bratom Manove žene. Taj momak izgleda vrlo nesretno i izgubljeno na slikama s vjenčanja. Zatim su nam ponudili začinjanu rižu i neke slastice koje su žene pripremile, to smo grickali dok nam je Mano kroz smijeh pokazivao mađioničarske trikove. Soba mu je puna suvenira iz cijelog svijeta. Pitao nas je imamo li što tradicionalno hrvatsko kod sebe da otkupi. Poklonili smo mu licitarsko srce koje smo ponjeli, jedno od nas i Nevena. Njegovoj ženi se jako svidjela Majina jakna pa su i to htjeli kupiti, ali ipak nismo pristali. Nakon što smo se pozdravili s njegovom ženom, sestrom, mamom i bakom krenuli smo prema jednom od njegovih omiljenih restorana. On je tamo naručio za nas rižu, suho voće u umaku, još nešto s karijem i kruh. Dok smo večerali, malo nam je objašnjavo svoju Jain vjeru. Jako voli luk i priušti si ga kada izađe van na večeru, ali doma ne smije jesti luk niti češnjak. Također nikada u životu nije taknuo meso, alkohol niti cigaretu. U nekoliko zadnjih gradova su velike vojne baze i vojni aerodromi jer smo blizu Pakistana. Danas dok smo se vozili prema Bikaneru, Mišra nam je rekao da su navodno prije par dana pakistanski vojnici ušli na teritorij Indije, smaknuli i obezglavili dva indijska vojnika pa je sada vojska jako nervozna i odnosi su napetiji od uobičajenih. Putem smo mimoišli nekoliko vojnih konvoja koji se kreću prema granici. Valjda neće zakuvat. Uzdam se u postulate koje sam ovdje naučio "No rush, no hurry, no worry" i nadam se da su vojnici jednako spori i lijeni kao i recepcionisti, konobari i kuhari koje srećemo na proputovanju.
