31.12. New Delhi
I eto nas u Indiji! Još uvijek ne možemo vjerovati da smo tu! Kad smo polijetali iz Istanbula bili smo toliko uzbuđeni da smo mislili da ce nam srce otkazati. Let je prosao normalno, trajao 5 sati. Prije leta smo se u Duty free shopu još opskrbili žesticama jer smo čuli da toga nema baš u Indiji. Sletjeli smo u 5 ujutro po indijskom vremenu, a taman bi tada išli spavati po turskom. Odmah smo osjetili čudan miris kako su nam ljudi opisivali, ne bih rekla da je loš, samo čudan... Bilo mi je malo bed izaći iz aerodroma jer su me svi tamo počeli već gledati, vjerojatno zbog plave kose. I pitala sam se hoćemo li u toj hrpi ljudi uspjeti pronaći našeg vozača do hotela Mehara. Kad smo izašli iz aerodroma on nam je mahnuo i odmah sam ga prepoznala, osjetili smo veliko olakšanje jer je ispred stajala hrpa ljudi koja nudi prijevoz i hotel i koji te počnu vući za rukav i uzimati već torbe. Hotel i prijevoz nam je sredio prijatelj Neven koji je već nekoliko puta bio u Indiji. Promet tako rano ujutro i nije bio toliko kaotičan, trebalo nam je dvadesetak minuta i bili smo u hotelu. Kako sam zamišljala indijske hotele ovaj je stvarno i bio ok (Aman International), ima tri zvjezdice i s prijevozom smo ga platili oko 4 tisuće rupija. S tim da se Neven za nas cjenkao i inače je soba za dvoje po noći nešto manje od 2 tisuće rupija. Putem do hotela nismo puno toga vidjeli, zapričali smo se s Meharom i stvarno je simpatičan čovjek. Bio je sretan što je ove godine upoznao prvi puta ljude iz naše zemlje i pričao nam o Nevenu i ljudima koje je upoznao. Smješteni smo u Pahar Ganju. Ne znam što bih rekla za taj dio grada... Svi govore da je to najgori dio Indije i da to zaobilazimo i da ni Indijcima nije jasno zašto bi se netko tamo zadržao. Ali mislim da se to mora vidjeti i doživjeti. Kad smo izašli van iz auta vidjeli smo puno kravica i pasa kako spavaju na ulici, neki beskućnici pale vatru nasred ulice i griju se. Sve je zatvoreno i noću tamo nema ničega i izgledalo nam je baš strašno. I taj dio grada užasno smrdi, bolje da sada ne nabrajam po čemu sve. Mehar nam je objasnio da to preko dana izgleda sve življe i da ovo što sada izgleda prazno i kao napuštene zgrade da će tokom dana to biti sve štandovi i dojam će biti sasvim drugačiji. I onda nam je rekao kao i svi ostali da noću ne hodamo okolo, da može biti opasno ali da ionako nema ništa vani. Pokazao nam je sobu i bila je sasvim ok. Naravno posteljina nije bila promijenjena, tv je tu ali je pokvaren, prozora nema i topla voda dobije se na zahtjev. No glavno da imamo internet :) Ostalo je sve manje bitno jer ipak smo u Indiji i već smo se na početku pomirili s uvjetima u kakvim ćemo živjeti, tako da nema dramatiziranja. Pokušali smo spavati, ali opet od uzbuđenja nismo mogli dugo zaspati, tome je i pridonijela španjolska obitelj koja se nekih dva sata dereala na hodniku. Probudili smo se oko 12 po lokalnom vremenu. Prvo smo pojeli nekakve ostatke hrane još iz Turske i pokušala sam se otuširati. Prvo je Gagi nazvao da nam uključe toplu vodu, rekli su da će biti za 5 min, ali nije je bilo. Otuširala sam se u hladnoj, nije bilo ugodno jer je vani i u sobi bilo jako zima. Tuš nije radio pa smo imali pipu i bure i jedan lončić za pranje... Tako da sam se polijevala tom hladnom vodom i u jednom trenutku se bure srušilo s vodom i sva voda je poplavila kupaonicu i dio sobe. Na to smo se samo nasmijali iako sam se pomalo zabrinula kako će biti kada ću prati kosu. Nakon toga skupljali smo hrabrost da prvi puta po danu izađemo iz hotela ponavljajući u glavi sve savjete od prijatelja koji su tu već bili. I izašli smo van i vidjeli ono što smo i očekivali. Kaos u prometu koji odlično funkcionira, ljudi koji bulje u nas i stalno nam nešto nude, žele pričati s nama. Sve je toliko šareno da se nismo uspjeli snaći i ne znam gdje uopće pišu imena ulica. A da i pišu ne možeš ih tražiti i gledati jer moraš paziti da te netko ne pogazi, da se ne popikneš negdje ili staneš u govno. Bio nam je to kao pozitivan šok, iako smo sve to očekivali skroz je drugačije kad se nađeš tamo bez iskustva i trebaš doći od jedne točke do druge. Toliko smo samo gledali danas i sve to upijali da ništa nismo uspjeli ni slikati. I onda gledam sve te štandove i najradije bih si kupila puno jeftinih stvari, ali svjesna sam da ako dođem jednom to će vidjeti i drugi i neću ih se moći riješiti. Ili ne daj Bože da otvorimo kartu na cesti i počnemo tražiti ulicu odmah ih se hrpa stvori kako bi nam pomogli i za to bi im vjerojatno kasnije morali platili ili nešto kupiti od njih. Smiješno mi je bilo što sam jednom liku rekla ime koji nam je pokušao prodati neku uličnu hranu i kasnije kad se vraćam vidim da mi skoro cijela ulica zna ime i svi me zovu da dođem pogledati njihovu trgovinicu. Pokušavali smo pronaći prijateljov hotel ali, bezuspješno. Danas smo se trebali naći s prijateljem Alexom iz Barcelone koji će s nama na dio puta. Upoznali smo ga preko couchsurfinga prije godinu i pol, prvo je on kod nas bio u Zagrebu a nakon toga mi kod njega u Barceloni. On je stigao par sati prije nas i isto je smješten u Pahar Ganju. Nakon toga smo se izgubili, hodali smo nekom ulicom daleko i daleko... Nemam pojma u kojem smo to dijelu bili. Prvi puta da u nekoj zemlji hodan i ne znam gdje idem. Na cesti još veći kaos... Vozači auta, rikši, tuk tuk, krave, psi i ne znam što sve ne. Pokušali smo preći neku veliku cestu i trebalo nam je desetak minuta. Nismo znali kako da pređemo, svi se voze, trube, ludnica, ceste neasvaltirane. Krenemo i ostali smo na sredini, a pored nas svi trube i voze se. Samo sam čekala da nas netko udari ili zakači. Ali to se nije dogodilo... Koliko god izgleda strašno sve funkcionira i svi paze. Stalno smo mislili da smo u blizini Connaught placea i onda pitamo vozača rikše da nas odveze tamo i on kaže da ne može da je to jako daleko i da smo jako daleko od Main Bazara i da pitamo da nas odvezu motornom rikšom. Tako su nam rekli i ostali. Nakon toga sam stala u veliko govno od krave, da mi se to dogodilo kod nas vjerojatno mi ne bi bilo svejedno ali ovdje sam reagirala kao da se ništa nije ni dogodilo... Onda smo zaustavili nekog čovjeka koji je vozio tuk tuk i pitali ga koliko košta do tamo. On nas je pitao koliko nudimo. A mislimo si, ne znamo ni gdje smo kako da znamo koliko trebamo ponuditi. I kažemo 100 rupija, on se odmah složio, znači da smo previše ponudili ali za to smo se vozili dvadesetak minuta i opet za nas je to ispalo stvarno jeftino. Sada sam preumorna da napišem nastavak dana, u Indiji toliko toga doživimo u 5 minuta da ne mogu sve to opisivati. Ako bi opisivala jedan dan od početka do kraja ispalo bi na desetke stranica u jednom danu.
Gagi: Let je bio dobar. Malo treske s vremena na vrijeme, ali uglavnom mirno. I dolazak u planirano vrijeme. Bio sam u nevjerici da sam na indijskom tlu. Aerodrom nevjerojatno prazan i tih. Prosli smo kontrolu putovnica, pokupili prtljag i krenuli prema izlazu. Na izlazu sam prvo primjetio miris koji je bio puno manje gadan od očekivanog. Zatim sam gledao natpise koje drže dvadesetak ljudi uz ogradu. Jedan mi je mahnuo sa svojim papirom, ali nisam primjetio što piše pa sam samo odmahnuo da me ne zanima. Onda je izašla Maja i ispalo je da je to naš gaj. Imao je ogromnim slovima napisano ime svoje agencije i minimalnim slovima pogrešno napisano njeno prezime pa nije ni čudo da ga nisam skužio. Pozdravili smo se i krenuli prema parkingu. Na parkingu u autu drijema neki mladić, Mehar ga budi, to je naš vozač. Mehar je platio parking i sjeo na suvozačevo sjedalo. Krenuli smo uz ćaskanje... Na izlazu iz parkinga tri tipa skroz zamotana u deke provjeravaju parkirne karte. Nikad nisam vidio "službene osobe" da izgledaju tako neslužbeno. Indija... Putem do hotela nije bilo previše toga. Tek tu i tamo neki zamotani ljudi (oko 5 stupnjeva, prehladno za ovo doba godine na ovom dijelu svijeta) čekaju bus. Mladić nas vozi, dok pričamo s Meharom, i povremeno trubi. Okolo lete tuk-tukovi i autobusi i svi trube za svaki slučaj, nikad ne znaš... U ulici dvije krave i tri teleta zuje oko nekog drveta. Ljudi na nekoliko mjesta pale vatru da se ugriju i jedan lik nam nudi čaj na ulazu u hotel. Na recepciji dva tipa spavaju zamotani u deke. Mehar ih budi, oni polako ustaju i rade check-in. Mehar i jedan od pospanih recepcionista nas prate u sobu, ovaj je ostao u čarapama, ionako će uskoro nazad leći. .. Soba iznenađujuće dobra, složena i skoro čista. Nema prozora niti tuškade, ali to smo i pčekivali. Za početak nam je i draže da ne vidimo na ulicu. Spustili smo se kasnije dolje još jednom da pitamo za internet i još neke informacije. Kad smo krenuli gore, lift nije radio pa smo krenuli pješke. Između prvog i drugog kata netko spava zamotan u deku. Indija... Maja: Još uvijek prvi dan... Tuktukom smo došli na Connaught place i nismo očekivali da je to toliko veliko. To je jedno od najvećih poslovnih i financijskih centara Delhija i sve je izgrađeno u krug. Tražili smo restoran Kwality koji smo dobili po preporuci od prijatelja ali samo smo se vrtili u krug i nismo ga mogli pronaći. Ubrzo se spustio mrak pa smo odlučili vratiti se natrag u hotel. Išli smo tuktukom i uspjeli smo se dogovoriti cijenu za 70 Rs do hotela. Iznad hotela nalazi se restoran, ali na otvorenoj terasi. Bilo nam je hladno pa smo odlučili da ćemo si naručiti u sobu. Odlučili smo da ćemo u Indiji biti vegeterijanci, to nam je sigurnije jer ćemo se od povrća teže otrovati hranom. Naručili smo si rižu sa povrćem, krumpir sa začinima i čufte od nečeg, nisam sigurna što je to bilo... Uglavnom, sve je bilo odlično i prefino, meso nam u Indiji sigurno neće nedostajati. I tada je u našu sobu došao Alex, on je pronašao naš hotel lakše zato što je u glavnoj ulici u Pahar Ganju. Bili smo jako sretni što se vidimo, svaki put kad se vidimo uvijek smo na drugoj lokaciji, drugoj zemlji. S njim se tako lako družiti, čim smo ga upoznali imali smo osjećaj kao da se znamo oduvijek. Popili smo pivo u hotelu i oko 22 h odlučili otići u My bar koji je u našoj ulici na doček Nove godine. Inače se Nova godina u tom dijelu Indije baš i ne slavi. Bio je veliki red za bar i naplaćivali su ulaz, ali kada su nas vidjeli izdaleka odmah su nas propustili besplatno i odmah smo dobili stol. Kada smo ušli unutra bili su uglavnom lokalci i svi su nas gledali i promatrali. Konobari su nas posjeli za stol sa dvije mlade Australke s kojima smo se odmah skompali. Mislim da je u baru bilo samo 5 ženskih osoba. Pivo je tu večer koštalo 150 Rs, što je za Indiju puno, ali Nova godina je. U baru je svirala pola indijska, a pola strana rock glazba. Bilo je stvarno zanimljivo i nezaboravan doček. Svi su plesali, skakali, pjevali... Samo nam je bilo čudno što se oko pola 12 stišala glazba i počele su neke laganice, baš kad bi trebalo biti najživlje. Bilo je i odbrojavanja i nakon toga su svi svima čestitali i mislim da nam je cijeli bar čestitao što nam je bilo stvarno smiješno i nikada tako nešto nismo doživjeli. Indijci su stvarno friendly i dragi kada ih bolje upoznaš. Sprijateljili smo se s nekim Indijcem koji radi kao novinar i on nas je upoznao sa hrpom svojih frendova. Ubrzo nakon ponoći došla je policija i sve su nas istjerali iz bara, vjerojatno zbog prosvjeda koji su se događali okolo zbog nedavnih slučajeva silovanja. Onaj Indijac nas je pozvao da idemo još biti kod njega, ali nismo mu toliko vjerovali... Otpratio nas je do hotela i kasnije Alexa do njegovog. Gagi je još kasnije otišao na party na krovu našeg hotela gdje je uglavnom partijalo osoblje hotela dok ih je šef stalno opominjao i tjerao da rade. Drugi dan 01.01.2013. Probudili smo se oko 11 sati, jedva smo ustali iz kreveta. Sreća da imamo sobu bez prozora jer je stvarno tiho. Naručili smo si za doručak tost sa sirom i nekim njihovim pekmezom. Kako nam je za Delhi ostalo malo dana, a još uvijek se nismo skroz snašli u prostoru i da budemo brži odlučili smo uzeti vozača Shareda Misru kojeg nam je preporučila moja prijateljica Danijela. O njemu mi je rekla sve najbolje i da joj je još s njim ispalo sve povoljnije jer on nam mijenja novac, kupuje stvari i sređuje povoljnije hotele i restorane, naš je vozač i vodič, dostupan nam 24 sata i bavi se tim poslom 30 godina. Tako da smo ga odlučili uzeti za početak putovanja: Delhi i Rajahstan. Dogovorili smo se da ce nas pokupiti pred hotelom u 13 h. Došao je i prije vremena, sav nasmijan i simpatičan. Alex je isto tako išao s nama. Putem nam je sve objašnjavao i govorio o onome gdje će nas odvesti, u pauzama je glasno puštao indijsku glazbu i pokazivao nam ples s rukama. Govorio nam je da je u njegovom autu sve moguće, može se pušiti, on će stati kada zatreba, pokazati nam dobar wc i pomoći nam gdje je potrebno. Zaboravila sam napisati da smo se do njegovog auta vozili rikšom svi četvero i to je bilo stvarno zanimljivo iskustvo. Nakon obilaska ostvavio nas je u južnoindijskom restoranu koji je bio na Connaught placeu u sklopu nekog hotela. Hrana je bila jeftina i odlična. Zaboravila sam reći ne spicy pa mi je teško sjelo na želudac. Bilomi je fino za pojesti, jela sam u nekom kruhu krumpir s kokosom, dečki su jeli neko jelo sa češnjakom. I sa pićem je bilo oko 400 Rs. Nakon toga počeo me boliti trbuh, ne znam jeli Delhi belly ili mi je to reakcija na ljutu hranu samo. Vidjet ćemo u idućih nekoliko dana. Inače prije i nakon svakog jela popijemo dva do tri gutljaja rakije, nadam se da se s ovog putovanja nećemo vratiti kao alkoholičari :)
Treći dan 02.01.2013. S Sharedom smo se dogovorili da nas pokupi u 11, cijelu noć nisam ništa spavala. Tu imam baš problema sa spavanjem. Jedva sam se probudila i osjetila da se osjećam još uvijek slabo, no svejedno sam odlučila otići u razgled. U ova dva dana sa Sharedom smo posjetili: Red Fort, Chatta Chowk, India Gate, Jama Masjid, Humayun's Tomb, Gandhi Smriti, Jantar Mantar, Lotus Temple, Akshardham Temple, Lakshmi Narayan Temple i još neke hramove... O tome ću više pisati i nadopuniti kada se vratim doma. Da i nakon svakog dana rekao nam je da mu damo koliko sami želimo, čovjek je stvarno super! Za sada mi se najviše svidio Akshardham Temple i tamo sam se jedino danas osjećala dobro i zdravo. Jedini problem u hramovima je to što moramo hodati bosi, u hramovima, u nekim ispred hrama, a vani je stvarno zima. Da je ljeto ne bi mi bio problem, ili da je unutra stavljen tepih. Ali ovako sam malo osjetljiva i znam da mi neće trebati dugo da se prehladim. Kad smo putovali u Indiju mislila sam da će tu biti nešto toplije nego kod nas, a ovako mi se čini da je isto hladno, a mi nemamo nikakvu zimsku odjeću. Nakon razgleda otišli smo malo u šoping u svojoj ulici. Neke stvari su stvarno jeftine a neke su isto kao i kod nas. No kupila sam si hlače za 100 Rs i Gagi majicu za 100Rs s Gandhijem. I kupili smo deku za 200 Rs pa ćemo u njoj hodati umotani kao ostali. Danas smo se već skroz priviknuli na Indiju, noramalno šetamo gradom, snalazimo se, pričamo i zezamo se s uličnim prodavačima i većina nas je skroz zapamtila tako da nam više ništa i ne pokušavaju prodati. Večerali smo u hotelu sir u umaku od špinata, sir u umaku od povrća i čaj od đumbira. Nakon toga ja sam ostala u hotelu liječiti se i odmoriti jer noćas sam spavala samo 3-4 sata, a Gagi je otišao s Alexom na pivo u My bar. Sada sam već prilično sigurna da imam Delhi belly i mislim da imam temp. Očekivala sam to, ali ne baš toliko brzo, možda je došlo zato što sam nakon zadnjeg obroka zaboravila popiti rakiju... Danas u hotelu dosta vremena nije bilo struje, a rano ujutro sam uspjela uhvatiti trenutak kada je bilo tople vode. Nadam se da ću sutra preživjeti vožnju 5-6 sati do Jaipura. Osim toga, nemamo ni jedan negativan doživljaj za sada, a i ovo nije zasada tako strašno. 03.01.2013. Jaipur Danas smo se probudili ranije i oko 9 smo krenuli u Jaipur. Jaipur je najveći grad države Rajastan i zovu ga još "Pink city". Dan smo uglavnom proveli u autu jer su na cesti bili veći zastoji i prometne nesreće. Kako smo ušli u Rajahstan odmah smo osjetili toplinu, vidjeli sunce i shvatili da je puno toplije nego u Delhiju. Prolazili smo selima i mogli smo svašta vidjeti. Tek tada sam vidjela koliko je siromaštvo zapravo u indiji, u Delhiju nisam imala takav dojam. Tamo mi se činilo da je stanje malo gore nego u Hrvatskoj, nisam primjetila jako veliku razliku iako znam da i tamo toga ima previše. Prolazeći kroz Rajahstan vidjela sam kako ljudi žive u urušenim kućicama, šupama i šatorima. Kako smo putem stajali mogli smo ih bolje vidjeti i popričati s njima. Istina je ono što sam čula i prije, oni se drže dostojanstveno, ne žaluju previše oko toga i nadaju se da će u idućem životu biti bolje. Primjetili smo da su sve žene šareno obučene u tradicionalnu odjeću i da imaju isprisane noseve, čak i male djevojčice. Hodaju po poljima i nose svežnjeve stvari i povrća i bilja na glavama. Putem nas je Mišra učio hindi jezik, osnovne stvari i brojeve. Rekao je da ćemo nakon 15 dana znati dosta toga :) Na putu smo stali u nekoj zalogajnici i morala sam na wc, nisam nikoga pitala gdje je, ali sam zaključila da je unutar zgrade u kojoj smo jeli, otvorila sam nekakva vrata koja su bila zaključana i na podu u wc-u su spavali ljudi, oko šestero njih na podu zamotanih u deke. Isprva sam pomislila da nisu možda ni živi, onda sam vidjela da su se počeli pomicati i brzo izašla van. Samo mi nije bilo jasno zašto su bili zaključani tamo... Nakon toga stao mi je na benzinskoj i tamo je bio najprljaviji i najgori wc na svijetu, ali što možeš kad nemaš izbora. U Jaipur smo došli kasno popodne, na ulazak u grad smo imali lijepi doček... Vidjeli smo čovjeka kako hrani hrpu majmuna, slonovi su hodali gradom i deve su vukle kola. Nisam mogla vjerovati da vidim sve te životinje u jednom gradu i u tako malo vremena! Smjestili smo se u hotel koji je bio stvarno odličan, to nam je Misra sredio za povoljnu cijenu i s nama u sobi je spavao Alex da nam bude još povoljnije. Imamo internet i toplu vodu, jeee! Otišli smo na večeru, jela sam samo rižu i pila crni čaj, odmah mi je bilo bolje. Do tada 24 sata nisam ništa htjela jesti, samo sam pila vodu. Nakon večere posjetili smo Jal Mahal palaču koja se nalazi na jezeru u Jaipuru i stvarno je bilo jako lijepo tamo prošetati i vidjeti to. Jaipur nije toliko turistički grad kao Delhi i svi su nas još više gledali i cijelo vrijeme tražili da se slikaju s nama. Rijetko da nam je netko ponudio nešto, uglavnom su se htjeli slikati i pričati samo s nama. Nakon toga vratili smo se u hotel i Gagi je osjetio da je malo bolestan pa se ostao odmoriti, a Alex i ja smo otišli do Misre, naručio nam je i platio večeru u njegovu sobu i ostali smo neko vrijeme s njim piti rum i slušati o indijskim božanstvima. Kad smo već kod alkohola skužili smo danas ujutro da su nam u prijašnjem hotelu u Delhiju ukrali sav alhohol osim rakije. Laptop i ostale stvari su bile tu, a alhohol je nestao iz ormara. Gagi: Kad sam u sobi i mogu pisati, uglavnom sam umoran i želim samo odmarati. Za sad sam oduševljen. Bolje je od očekivanog. Ljudi su dragi i nisu prenaporni. Naravno, uglavnom žele zaraditi, ali neki pričaju s nama jednostavno jer smo im zanimljivi. Doček je bio vrlo zabavan. indijci znaju kako se zabaviti. Upoznali smo par ljudi, popili par piva i mislim da je odlazak u hotel oko 1h najbolji izbor. Hramovi su fascinantni i opuštajući. Nevjerojatno je koliko prljavih dućančića ima svugdje uz cestu. Promet toliko kaotičan, a nitko se ne nervira i nije ljut. Samo trube da pokažu da su tamo. Bezbroj auta, rikši, tuktukova, pokoja konjska ili kravlja zaprega i duplo bezbroj motora. Za voziti motor nije bitno imaš li registraciju, kacigu, svjetlo ili više od 12 godina, bitno je da radi truba... U Rajahstanu uz sve navedeno, tu su i devske zaprege i slonovi. Ne mogu vjerovati koliko sam različitih životinjskih vrsta vidio vani i to najčešće slobodne. Psi spavaju i jedu s kravama, ptica stoji na svinji, koze, vjeverice, majmuni, kobre... Sinoć sam malo osjetio groznicu i slabost pa sam odspavo cca 14h i sad mi je bolje. Samo malo nos gnjavi, alergija, rekao bih. Jaipur drugi dan Danas smo toliko toga vidjeli da sam još uvijek pod dojmom. Rano ujutro otišli smo u razgled Jaipura. Penjali smo se do Amber Forta i cijelo vrijeme nas je jedan prodavač pratio i pokušao nam prodati nekakve olovke i male šarene sloniće, toliko je bio naporan i uporan da smo ga se jedva uspkeli riješiti i prvi puta na nekog podigli glas, nakon toga nas je ostavio i našao nekog drugog. Poslije smo otišli u Monkey Temple što nam je do sada bilo najuzbudljivije i najdivnije iskustvo na putu. Malo dalje od grada, u divljini žive stotinu majmuna i imaju cijeli hram samo za sebe koji je ogroman. Priroda je divna, tamo su nekakvi slapovi i stvarno impresivan krajolik! Kupili smo im hranu prvo, ulaz se nije plačao, ali platili smo 50 Rs po fotiću. Jedan je čovjek išao s nama koji se brine o majmunima i s njima tamo živi. On nam je sve objašnjavao, slikao nas, upoznao nas sa svim majmunima i iako ih ima cijela hrpa ali on svakome zna ime. Čim smo ušli majmuni su počeli skakati po nama, vješati se po mojoj kosi, skakati po našim glavama. U početku sam se bojala da će nas ugristi, ogrepsti ili nešto, no oni su tako pitomi. Jeli su nam iz ruku, uzeli su sami hranu u svoje ruke a nekima smo mogli staviti u usta, nisu bili ni najmanje agresivni. Kad bi htjeli još samo bi me povukli za torbu ili kosu. Bilo bi dobro da mogu tati jednog uzeti doma :) Tamo smo se dosta zadržali, čovjeku smo htjeli ostaviti tip, ali on nije htio uzeti. Nakon hrama smo otišli u još jedan hram u divljini koji je jako star, nisam zapamtila kako se zove, a nema ga u vodičima. Hram je sav u raspadu, ali unutra smo se osjećali smirenog jer nije bilo skoro nikoga. Poslije nas je Misra odveo u tvornicu nakita i tvornicu odjeće. To mi se nije svidjelo jer su ljudi očekivali da tamo nešto kupimo i nudili nas pićem i sve nam dugo pokazivali, a onda imaš osjećaj da moraš nešto kupiti. Gagi je kupio srebrni privjesak Om na špagici i dva šala u tvornici odjeće a Alex jedan šal. Nakon toga smo otišli na večeru u još jedan prljavi restoran, ali hrana je bila fina. Nemam više nikakve probleme s trbuhom. Za kraj nas je odveo u selo pored Jaipura na imanje sa slonovima. To mi se isto jako svidjelo ali mije bilo žao slonova što nisu u divljini. Čovjek koji drži slonove ponudio nam je vožnju na slonovima za 300 Rs, nismo znali bi li ili ne ali smo pristali na kraju jer nam se činilo da su u ok uvjetima, a ne kao oni što smo vidjeli kod palače koji dijeli dan idu gore- dolje. Ovi su više odmarali pa im je to bila dobra šetnja iako je kratko trajala. No živciralo nas je što je dreser slonova koji se vozio s nama uporno tražio tip, ionako smo mu mislili dati, ali on nije bio zadovoljan ponuđenim. I cijelim putem nam je pričao o tome. Imam dojam da u Indiji što god da radiš ne možeš do kraja uživati i opustiti se jer te svi gledaju kao novac. Kud god da ideš i što god da radiš uvijek znaš da će te netko nešto tražiti i zato je bolje dogovoriti se za sve ranije ako je moguće da ne bi bilo kasnije iznenađenja i skrivenih troškova. Tako da na kraju Indija i ne ispada tako jefina, naravno za Indijce je, ali za bas baš i ne... Sve sam to znala, ali baš i nije ugodno kada da se nađeš u takvoj situaciji da se stalno moraš cjenkati i nešto pregovarati, dogovarati i često dođemo onda u neugodne situacije. Ljudi ovdje na ulicama traže sami da ih slikamo, a onda nas nakon toga traže novac. No sretnija sam kad znam da ima i drugačijih ljudi poput onog čovjeka koji živi s majmunima u nematerijalnom svijetu. 05.01.2013. Bijapur Nakon odličnog doručka krenuli smo za Bijapur, put je trebao trajati 4 sata ali je na kraju zbog prometa trajao 7. Putem smo stali i razgledavali mnoga mala mjesta i sela i opet se vidi pravo siromaštvo. Ali ti ljudi nas nisu tražili ništa, nisu znali engleski i samo su nas pogledavali i smješkali se. Na tim mjestima gdje smo prolazili uzgaja se opijum i dosta biljaka od kojih se radi ulje. Vidjeli smo i ljude, muškarce i žene kako sami grade svoje ceste za sela. I tamo smo vidjeli kako se ljudi voze na autobusima, mislila sam da toga nema više. Ovaj put Misra nas je smjestio u Bijapur castle, predivan dvorac usred sela. To je stvarno bilo odlično, iako imaš više osjećaj da si negdje u Toscani, a ne Indiji. Noć smo platili svatko po 1000 Rs, ali imali smo stvarno svašta i vrijedilo je. U dvorištu dvorca nalazi se bazen, sve puno cvijeća i kutaka za meditaciji. Sve je mirno i čuju se samo zvukovi ptica i vjeverica. Uz to se nalazi i restoran, koji nije uopče skup. Osoblje je tamo divno, nisu očekivali tipove, ali su bili toliko dobri i ljubazni da smo im ostavljali. Navečer su nam vani zapalili vatru pa smo se grijali uz nju i pijuckali pivo i sok od manga. Pričali smo sa vlasnikom dvorca uz vatru i sa starijim američkim parom koji putuju Indijom. Nije bilo interneta i tv-a, ovo je mjesto samo za opuštanje i meditaciju. Tople vode je bilo. Tu noć smo ranije zaspali, već oko 10 sve je utihnulo pa smo i mi otišli na spavanje i odspavali nekih 10 sati. 06.01.2013. Udaipur Ovaj dan smo kasno krenuli iz Bijapura i zaputili se u mjesto Chittorgarh i tamo smo obišli nekoliko tvrđava i hramova. Mjesto nije uopće turističko i svi su nas opet slikali, nekih 20ak minuta smo se slikali s jednom familijom. Isto nas nitko nije ništa tražio. Ulaznicu za hramove i tvrđave smo platili 100 Rs sve skupa. To je ok cijena i priuštili smo si, za Indijce je bila 5 Rs i uvijek je tako velika razlika. Zato ne odlazimo i ne plaćamo sve turističke objekte, pogledamo ih izvana samo. Ponekad ulaznice koštaju i 25-30 kn, a kako smo duže na putu to si ne možemo priuštiti. Poslije toga smo se zaputili do Udaipura i trebalo nam je dva sata. Rekli smo Misri da nam nađe neki jeftiniji hotel i da više nećemo biti u skupljim hotelima i da nam luksuz nije bitan. Vjerojatno vozi često bogate turiste ili one koji kratko putuju pa si to mogu priuštiti i onda imamo problema dok mu objasnimo stvari i da nas više ne vozi po trgovinama nego samo kupujemo na bazarima. Tako da nas je doveo u jedan hotel koji još nije otvoren, a ni ne izgleda kao da će uskoro biti. Mi smo prvi gosti i vlasnik hotela nas je ljubazno dočekao i bio sav ushicen cijelo vrijeme što mu je netko došao. Sređene su samo dvije ili tri sobe, ostale su još u izgradnji, mislim nisu ni naše sređene do kraja iako vjerujem da će lijepo izgledati kad bude dovršeno. Čim sam ušla to me podsjetilo na film "Marigold hotel", na nekim dijelovima nema prozora da se može zatvoriti, samo novine. Pored kreveta je otvorena rupa u zidu. Alexova soba izgleda još strašnije, pored njegove sobe je mala prostorija sa otvorenim prozorom. Zezamo ga da si tamo sada može napraviti hram. Vlasnik hotela je rekao da možemo večerati na krovu hotela odakle je predivan pogled i taman će biti zalazak sunca. Poslušali smo ga jer smo bili jako gladni i isplatilo se zbog pogleda, ali ne i hrane. On je istovremeno radi na recepciji, konobar je i kuhar. Kad smo naručili jelo otišao je kupiti namirnice, bar će biti svježe mislili smo. Trebalo mu je sat vremena da pripremi hranu, a kada je bila gotova bila je u malim količinama, dio je zaboravio i užasnog okusa. Onda smo se malo prošetali ulicama Udaipura i za sada mogu reći da mi je to najljepše mjesto koje smo na ovom putovanju posjetili. I ljudi su tako divni i naplačuju nam po svojim cijenama. Kupila sam haljinu i dvije majice za nekih 80 kn skupa. Kasnije smo naišli na neku dobru zalogajnicu i pojeli vege pizzu da se malo odmorimo od indijske hrane i da se konačno najedemo jer nam je ono bio jedini obrok. Gagi: Pretproslu noc smo spavali u necem potpuno drugacijem od svega sto smo do sada vidjeli ovdje. Malo selo i veliki dvorac. Na ulazu su nas docekali bubnjevi i cvjetne ogrlice. Kasnije nam je objasnjeno da su bubnjevi prije bili naznaka pocetka rata ili opasnosti. Jasno, dolaze bjelci, sviraju bubnjevi... Taj dvorac je jedan veliki mirni rezort. Soba velika i fantasticna, kupaona odlicna, dvoriste vrlo ugodno. Malo mi je neugodno bilo. Kralj dvorca je sjeo uz nas i robovi su mu donosili viski. Igro se s nekim ogromnim novim fotoaparatom. Alex mu je malo pomogao jer je fotograf, bilo mu je gust igrati se s takvom igrackom. Na dorucku opet 'yes, sir, welcome, sir...', pokusao sam ustati da si uzmem sok, ali nisam uspio, odmah je dotrcao jedan momak s bocom soka. Odlicno sam se odmorio i opustio tamo pa smo ponovno krenuli prema Indiji. Na putu smo stali na lijepo mjesto s nekoliko dvoraca i hramova, tamo smo se slikali s hrpom Indijaca koji su bili jako sretni sto se mogu slikati s nama i nazivali su nas svojim bracom i sestrom. Kad smo dosli u Udaipur, dogovorili smo se s Mishrom da se vidimo za dva dana i pozdravili se. Jedan niski Indijac koji ne zna engleski nam je donio torbe, jedan visoki koji govori solidan Hindglish nam je pokazao sobe, dao nam da ispunimo obrasce i pozvao na veceru na krov hotela. Kad smo otisli na krov, bio je jako lijep pogled. Nosac prtljage je bio kuhar, a recepcionist konobar i pomocni kuhar. Nisam uspio ulovit tko je dolazio s namirnicama. Na kraju je onaj niski spavao na podu u dekama pred Alexovom sobom i pravio nam tost ujutro za dorucak. A bio je i vratar ranije... Zeludac me gnjavi, ali nisam mogao odoliti indo-europskoj hrani. Pizze i paste na indijski nacin. Fino je i jeftino. Poceo sam piti antibiotik, bit cu dobro uskoro, valjda. Sad uzivamo u Udaipuru, secemo, cjenkamo se, papamo, ici cemo uskoro odmoriti i onda sutra nastavljamo roadtrip... 08.01.2013. Ranakpur Probudili smo se oko 8 i trebali imati doručak koji je bio placen, ali nikoga nije bilo da nam ga napravi i posluži. Svi su nestali iz hotela i napustili smo ga bez doručka, ionako bismo tri tosta čekali pola sata, ako ne i više. Oko 9 krenuli smo za Ranakpur, u divljinu. Trebalo nam je dva sata da dođemo do odredišta zbog šuma, brda i planina. Nismo bili smješteni u hotelu nego u kućicama usred šume. Sve oko nas bilo je puno divljih životinja. Naišli smo opet na majmune koji su bili oko i po našim kućicama. Dok smo ručali došli su na pola metra od nas. Onda ih je vlasnik otjerao i upozorio nas da im se ne približavamo jer su opasni. Nekoliko puta su napali i ugrizli ljude i onda su morali u bolnicu. Misra nas je upozorio da se po danu previše ne udaljavamo, a po noći ne izlazimo jer tu znaju biti i svakakve životinje poput vukova, leoparda, zmija, pantera... Nakon što smo se smjestili posjetili smo Jain Temple. Tamo su nas ponudili svojom hranom pa smo s njima ručali. Nije mi baš izgledalo sigurno i čisto, ali nismo mogli odbiti. Nakon toga smo razgledavali hramove koji su bili jedni od zanimljivijih. Kada smo se vratili ručali smo i nakon toga nam je Misra rekao da pratimo put i iza planine se nalazi predivno jezero. Nisam bila sigurna želim li ići ili ne jer sam se bojala kakav će biti put do tamo i hoće li nas napasti kakve divlje životinje a mi nemamo nikakvu obuću za planinarenje. Ali ipak smo se odlučili da ćemo otići. Putem smo naišli na malog dečkića koji je rekao da će ići s nama. Preskakali smo potoke i putem nas je željela napasti krava, ali ju je dječak otjerao. Prije se nisam bojala krava i mislila da bi mogle biti agresivne, ali zadnje vrijeme ih izbjegavamo jer neke krenu s rogovima prema nama. Put nije bio dugačak, ali je bilo dosta strmo i puno kamenja, a mi nismo baš u najboljoj formi za planinarenje. Nakon nekog vremena ugledali smo predivno jezero i hodali do brane, neko vrijeme smo ostali tamo, uživali u suncu i meditirali. S dječakom smo se vratili nazad i cijelim putem nas je zabavljao i pjevao, nije ništa tražio od nas, ali smo mu dali novac. Pozvao nas je u svoju "kuću", prvo nam je bilo neugodno jer nismo znali kako će reagirati njegova obitelj, ali oni su nas velikodušno dočekali. Živi uz potočić s mamom i mlađom i starijom sestrom, tata mu nije bio doma. Oni žive u maloj kućici koja je više nalik na šator, napravljena samo od grančica. Nemaju krevete ni ništa baš, samo ispred neki prostor za sjedenje. Ponudili su nas čajem, samo je dječak znao engleski pa im je on sve prevodio. Željeli su da ih slikamo i pozirali su nam. Kasnije im je Gagi otišao po sve slatkiše, čokolade koje smo imali. Odmah su navalili na njih i bili jako sretni. Nemaju ništa, a opet djeluju tako sretno načinom života koji žive. Djeca su dobro odgojena, pristojna, nevjerojatno snalažljiva i jako draga. Najmanja stvar može ih razveseliti. Neko vrijeme smo proveli s njima, a onda smo se prije mraka zamišljeni vratili u svoje kućice. Noću smo čuli zvukove raznih životinja, a na doručku su nam opet društvo pravili razne divlje ptice, majmuni i vjeverice.
Gagi: 9.1.2013. Ranakpur-Jodhpur Jučer je bilo fantastično! Stotine majmuna skaču oko kućica i dolaze jako blizu ljudi i tamo se hrane. Uz njih i nekoliko predivnih vrsta ptica i neizbježne vjeverice. U hramu se jede tako da se uzme kupon(Mišra je platio pa ne znamo pošto je), izuje i uđe u jednu veliku dvoranu gdje smo sjeli. Tamo su nas čekali jedna limena tacna, dvije limene posude za juhu i jedna limena čaša svakoga. Ljudi su šetali u krug i stavljali nam u posude juhu, rižu, neke umake, začine i kruh. Bilo je iznenađujuče ukusno. Jeli smo u društvu dvadesetak Indijaca i dva mlada američka para. Onda smo posjetili dva hrama. Prvi smo mogli slikati, a drugi ne, što je šteta jer je ogroman i predivan. Najdraže iskustvo do sada mi je što sam bio pozvan u kuću jedne skromne indijske obitelji. Na "ulazu" u dvorište je stajala jedna krava pa nas je bilo malo strah proći zbog jednog ranijeg iskustva. Naime, jednom dok smo Alex i ja šetali Jaipurom predvečer, bik je krenuo na nas. Bili smo šokirani i nijemo počeli bježati, kao i neki Indijci oko nas. Još nismo sigurni je li nas htio napasti zbog mojih crvenih hlača, zato što je Alex Katalonac ili je samo htio da mu se maknemo s puta... Uglavnom, momčić je došao, primio kravu za rogove i potjero ju, ona je lijeno krenula prema potoku, a mi smo ušli. Majka nas je pozdravljala, a starija sestra je mela dvorište koje je gola zemlja, ali valjda je morala pomesti kad imaju goste. Mlađa sestra je bila sramežljiva u početku, ali kasnije je obožavala Maju i stalno visila oko nje i sjela joj u krilo. Kuća je tri zida i strop od suhih grana i suhog lišća i jedna strana zagrnuta nekim platnom. Pozirali su nam i gledali slike na aparatima, a kasnije je mama zavezala jednu kravu u "štalu" (četiri okomite grane i krov poput onog na kući) i nahranila ju. Osmjesi nisu silazili s njihovih lica. Danas oko 10 smo krenuli prema Jodhpuru. Naši novi prijatelji su vidjeli da smo krenuli pa smo si mahali. Prvo smo stali kod vulkanizera da nam sredi gumu. I sredio ju je. Nakon 20-ak minuta je pukla pa smo ju Mišra, Alex i ja promijenili. U Jodhpuru smo uzeli novu gumu. Ovdje smo smješteni u lijepom hotelčiću na kraju grada. Ručali smo na drugom katu na terasi i bilo je lijepo i jeftino. Onda smo autom otišli do starog grada koji je šaren i bučan. Puno trgovina i štandova, malo smo gledali, ali nismo ništa kupili. Tamo su i zidine, dvorac i toranj, ali nismo se penjali. Ušli smo u jednu trgovinu sa začinima i čajevima, sve lijepo miriše, ali previše su tražili pa se transakcija nije dogodila. Sutra ćemo se voziti cca 8h do Jaisalmer i onda idemo na devski safari. Woohoo!
